Pismo
Htjela bih podijeliti jednu priču s vama. I tražiti pomoć, dakako.
Nedavno sam povrijedila osobu koju volim više od ičega na svijetu, kako bi, na kraju dana, meni bilo malo bolje.
Da, narcisoidne karakteristike! Tako mi je drago što sam ih mogla prepoznati.
Zapostavila sam njezine osjećaje, povrijedivši ju. Stavljajući osjećaje bivšeg dečka prije njezinih. Kako bi NJEMU bilo bolje.
Vidjevši se s njim dopustila sam da prijeđe granice koje nisam dovoljno jasno definirala s njime.
Ovako ide priča djetinjstva. S jedne strane zatvoren, hladan, neznan otac, s druge empatična, brižna i naivna majka.
Prošla sam puno odnosa s muškarcima. Previše.
Prije nešto više od godinu dana upoznala sam osobu s kojom se srce našlo nakon dugih godina – na mjestu. S kojom rastem, smijem se, uživam kao ni sa kim drugim.
Ona zna za moja prošla ponašanja. I često razgovaramo o razlozima koji stoje iza njih. Jedan razlog, jedna rečenica, koja mi je bila posebno zvučna, bila je ona dr. Phila, kliničkog psihologa, voditelja poznate TV emisije.
A ta je da je uloga oca u odgoju kćeri pridati joj osjećaj posebnosti, da je najljepša, najposebnija osoba na svijetu.
Ako se to dogodi, mlada žena će izrasti u osobu sa samopouzdanjem i kada mladi muškarac dođe u njezin život i kaže joj da je posebna, reći će: ”Da, svjesna sam toga, dalje?”
Odnosno, djela će biti od veće važnosti od pukih riječi.
No ako se to ne dogodi, na riječi da je posebna, mlada žena će: ”Zar ozbiljno?”, zadivljeno, cijeli život čekajući te riječi od osobe od koje ih je prve trebala čuti, vlastita oca.
Kada sam čula njegove riječi, sve je dobilo svoj smisao. Mogla sam krenuti putem oporavka.
Putem oporavka, oprosta i izgradnje samopouzdane žene kakvom želim biti.
No moje je pitanje vama: Što ako se na trenutke ipak nađem u mislima da mi bivša ponašanja koja sam vidjela u oca i dalje bivaju privlačna na muškarcu kojeg sam voljela? Kako da izađem iz toga začaranog kruga?
Going no-contact u potpunosti s tom osobom?
Postoje li mentalne vježbe i misli koje mogu prakticirati?
NE ŽELIM povrijediti VIŠE NIKAD osobu do koje mi je stalo najviše na svijetu uzorcima ponašanja s kojima sam ja bila povrjeđivana u prošlosti!
Ona i ja smo srećom uspjele uspješno iskomunicirati cjelokupnu situaciju zbog jačine veze koju imamo, no želim napraviti SVE ŠTO JE U MOJOJ MOĆI da radim na vlastitim duhovima prošlosti kako se to više nikad ne bi dogodilo.
Zašto osjećam toliku povezanost s osobama koje me ne tretiraju na način na koji bi trebale? Zašto im ne zamjeram, zašto se ne odmičem, nego im pružam i dalje beskonačnu ljubav? Zašto sam postala indifirentna, gotovo da ne čujem i ne dira me njihovo ponašanje? Kada bih zapravo trebala gledati utječe li njegovo podizanje (love-bombing) i spuštanje (gaslighting) mene na moju mentalnu dobrobit i moje partnerice?
Kako si postavljati manja očekivanja? (pitanje nevezano za ljubavna u gornjem dijelu)
Puno hvala na odgovorima!
Riječka studentica
Odgovor
Hvala ti što si podijelila svoju priču s nama. Koliko puno složenih promišljanja o odnosima i osjećajima… 🙂
Žao mi je što ti se dogodilo da povrijediš osobu koju voliš. Razumijem osjećaje koje to sa sobom nosi, ne samo kod te osobe već i kod tebe. Kada god se dogodi iskustvo poput ovog, najbolje što možemo napraviti jest naučiti nešto iz njega. Na taj način i neželjena iskustva dobiju svoj smisao. Iz tvoje poruke čini mi se da upravo to nastojiš napraviti i na tome ti čestitam – nije lako preispitivati svoje postupke i razloge koji leže u podlozi.
Prepoznaješ kako u pojedinim odnosima ne postavljaš dovoljno jasno granice. Zdrave granice iznimno su važne. Njima pokazujemo kako želimo da se drugi ponašaju prema nama i dobivamo jasnu poruku o tome kako drugi očekuju da se ponašamo prema njima. Daju nam „pravila igre“ i temelje za kvalitetniji, iskreniji odnos. Čuvaju nas. Vidiš li još kakve prednosti jasnijeg postavljanja granica? Očekuješ li kakve negativne strane toga? Često ne postavljamo granice zbog straha da će se drugi naljutiti ili nas odbaciti. Naravno da to ne možemo sa sigurnošću isključiti, ali kakav je taj odnos u kojem se naše granice ne poštuju? Osjećamo li se dobro u njemu?
Ispravno primjećuješ da su odnosi s roditeljima jako važni u razvoju slike o sebi. Već od djetinjstva pokušavamo dati smisao svijetu oko sebe i svojim iskustvima. Pokušavamo razumjeti sebe na određen način i razvijamo ideje o tome koliko smo kompetentni, snažni, vrijedni, može li nas se voljeti… Pozitivnim iskustvima i pozitivnim interakcijama s drugima obično razvijamo pozitivna vjerovanja o sebi. Ako su iskustva negativna ili okruženje u kojem rastemo nije podržavajuće, velika je vjerojatnost da ćemo razviti negativna vjerovanja. Naprimjer, očevu nesklonost pokazivanju osjećaja možemo u ranoj dobi pripisati sebi i doživjeti sebe kao nekog koga se ne može voljeti. Tada nam je teško objektivnije procijeniti situaciju i razmišljati o drugim objašnjenjima njegove zatvorenosti. Tako nastala vjerovanja obično nosimo dalje kroz život, rijetko preispitujući njihovu točnost. Međutim, dobra je vijest da se ona mogu mijenjati u realnija! Kad imamo pozitivnija vjerovanja o sebi, drukčije procjenjujemo i biramo odnose u koje ulazimo i lakše postavljamo granice. Biramo odnos jer ga želimo, a ne jer ga trebamo ili mislimo da ne zaslužujemo bolji. Prvi korak prema bilo kojoj promjeni jest osvijestiti problem i to si već odradila. Potičem te da hrabro nastaviš dalje!
Kad se pojave misli o bivšim partnerima, pokušaj razmisliti o tome što si prošla u tim odnosima. Koliko su oni bili dobri za tebe, bez obzira na određenu razinu privlačnosti? I na koncu, podsjeti se što je zapravo love-bombing. Izraz iskrene pažnje i ljubavi ili nešto drugo? Osvijesti pravu prirodu takvih postupaka i lakše ćeš ostati imuna na njih. Negdje sam pročitala zgodnu rečenicu: „Nije moj posao da ignoriram vlastite granice kako bi se drugi osjećali ugodnije.“ Zaista nije. Imaš pravo na svoje granice i možda ti ovo može poslužiti kao misao vodilja u rizičnim situacijama.
Kako si postavljati manja očekivanja? Odgovorit ću ti protupitanjima. Što dobivamo postavljajući pred sebe previsoka očekivanja? Gubimo li nešto? Koliku cijenu plaćamo za njih?
Nadam se da sam ti barem malo pomogla u promišljanjima. Ako imaš još pitanja, slobodno se obrati u neku od riječkih udruga ili savjetovališta. Sretno!
Marina Njegovan, dipl. psihologinja
