Pismo
Majka je, kao pedagoginja, stroga odgoja i s velikom potrebom da svaki razgovor pretvori u lekciju. Iako sam u svemu čega se dohvatim uspješna, završavam studij i radim u struci (vrtić), ona često zaključuje da ne znam komunicirati i da se često ljutim (da ne znam kontrolirati svoje emocije), što je djelomično istina. Zatim zaključi da to nisam mogla dobiti iz njezina odgoja (nisam ispala ono što je ona točno zamišljala), što je ironično jer sam upravo od nje naučila kako se ljutiti. Kako se distancirati/postaviti granice, a da osobu željnu poštovanja koje nikad neće osjetiti, ne povrijedimo?
Nemam resurse za selidbu, odnosno biram trpjeti mentalne tegobe umjesto financijskih, i moram si nekako olakšati sljedeće dvije godine jer mi je dosta i pucanja.
#help
Odgovor
U našem je životu možda jedino jasno i oko čega se možemo složiti to da se stalno mijenjamo i da je upravo sposobnost promjene jedini način prilagođavanja u ovom nestabilnom svijetu. Problem nastaje kada se te promjene koje doživljavate odnose na svijest da su Vaše vrijednosti i životna filozofija različite od one koje ima Vaša majka. Roditelji imaju jedinstvenu ulogu i priliku da sudjeluju u životima svoje djece, s time da je odgovornost za kvalitetu odnosa uvijek na strani roditelja. Roditelji, kao uvijek, u najboljoj namjeri, svjesno ili nesvjesno (kopirajući modele odgoja koji su imali u svom djetinjstvu) misle da rade najbolju stvar i da pomažu djeci da pronađu svoj put, ne uviđajući da nametanjem obrazaca ponašanja i kritičnim i strogim odnosom upravo udaljavaju dijete od sebe.
Međutim, bez obzira na to koliko Vam se ova situacija sada čini teškom, mogu se napraviti neke promjene koje će Vam pomoći da si uravnotežite položaj u sljedeće dvije godine, odnosno sve dok ne budete bili spremni za sljedeću fazu svoga života. Pritom mislim na otvaranje prostora za razgovor između Vas i majke, koji će omogućiti da se razumijete na drukčiji način. Taj bi se razgovor mogao dogoditi u psihoterapijskom kontekstu uz pomoć stručne osobe koja može pomoći da se borba koju vodite već neko vrijeme pretvori u suradnju i međusobno poštovanje. Iako možemo preživjeti i trpjeti različite nepovoljne situacije, možda se trebamo zapitati može li biti bolje i možemo li umjesto osjećaja nerazumijevanja imati osjećaj povezanosti i ljubavi. Kada počnemo otvoreno razgovarati tako da stvarno čujemo jedni druge, a ne da ponavljamo iste rečenice kako bismo opravdali vlastite osjećaje, tada možemo shvatiti da možda i nismo na suprotnim borbenim položajima, već da se samo razlikujemo u svojim idejama, što nas naravno čini jedinstvenima i posebnima.
Anamaria Blažić, psihologinja
