Pismo
Prije dva dana počela sam se rezati bez pravog razloga, sada svaku večer imam potrebu uzeti skalpel i rezati se. Prvi sam se put rezala u 7. razredu osnovne, ali samo jednom. Osjećam se tužno i depresivno. U zadnje vrijeme nemam volje ni za što, najradije bih sjedila negdje i bila na mobitelu. Primijetila sam da mi je teže odraditi zadatke koje sam prije odrađivala bez problema. Većih problema u životu nemam. Previše razmišljam već godinama. Ne mogu se suzdržati od plakanja za svaku sitnicu, preosjetljiva sam. Možete li mi objasniti šta se događa sa mnom? Unaprijed hvala.
Odgovor
Draga djevojko,
drago mi je što si se odlučila javiti, progovoriti, pozvati u pomoć ili što god za tebe predstavljalo ovo tvoje iskreno obraćanje nama. Pohvaljujem hrabrost i inicijativu.
Možeš li se sjetiti što misliš da je bio razlog tvoga rezanja u 7. razredu, o kojem ovdje govoriš? Koje si brige brinula tada i kako si se osjećala nakon toga čina? Kako se osjećaš danas nakon te fizičke boli koju si nanosiš svjesno? Osjećaš li olakšanje? Je li to možda neka vrsta privremenog oslobađanja od tuge koju spominješ? Je li to smanjenje napetosti? Postavljam ovdje i tebi i sebi pitanja ne bismo li došle do nekoga zajedničkog razumijevanja, ako je ono uopće potrebno, kako bi pronašla svoj način kako se suočiti sa svime što ti se događa. Preispitivanje pretpostavki može donijeti novo razumijevanje toga složenog životnog razdoblja i iznenađujuće emocionalno oslobađanje.
Što misliš da može izliječiti tvoju bol? Ja mislim da bol, koliko god nas prožela i bila jaka, katkad i neizdrživa, možemo liječiti ljubavlju kroz stvaranje podržavajućih odnosa s drugim ljudima.
Možeš si postaviti još pitanja!
Što te može naučiti bol, odnosno što učiš iz takvih osjećaja? Možda možeš istraživati vlastitu neistraženu ranjivost?! Možda možeš unaprijediti sebe kao osobu?! Možda možeš s vremenom razviti potrebnu emocionalnu otpornost?! Što god mislila ili vjerovala da te može naučiti bol, može?! Važno je shvatiti da iako imaš doživljaj boli, ti nisi tvoja bol.
To je osjećaj koji nastaje u tijelu, možda u trbuhu, možda u prsima ili gdje drugdje i onda tu provede neko vrijeme, onda malo putuje tijelom i s vremenom iščezne. Kakav je tvoj osjećaj prema toj boli? Mi ljudi, kada ne bismo doživljavali tugu i bol, ne bismo razumjeli niti zadovoljstvo i sreću.
Kažeš da često zaplačeš. Svaki put kada ti se plače – plači! To je normalna reakcija i način na koji neki ljudi reagiraju i način na koji komuniciraju dok ne nauče neki drugi, možda korisniji i razumljiviji.
U tvojim su godinama, plačljivost, ljutnja, tjeskoba pa ushićenje potpuno normalni – i to katkad unutar pet minuta. Sve te nagle bujice osjećaja u pubertetu možemo zahvaliti hormonima.
Ta jurnjava hormona tijelom može biti iznimno naporna i iscrpljujuća.
Moguće je, kao što navodiš, da si loše raspoložena ili tužna, a da ne znaš zašto. Stvari koje su te veselile samo nekoliko mjeseci prije, sada to više ne mogu. Javljaju se nagle reakcije prema obitelji ili prijateljima. Sve je to potpuno normalno. Dopusti si takva raspoloženja i budi blaga prema sebi. Pronađi način na koji se opuštaš. Mazi se s ljubimcem, šeći, diši, plivaj… radi što god ti čini dobro.
Ako osjećaš da možeš podijeliti s prijateljima svoje emocije, to ti stvarno može pomoći jer i oni vjerojatno prolaze isto što i ti. Imaš li potrebu osamiti se i provoditi vrijeme sama u svojoj sobi sa svojom omiljenom glazbom, to je sasvim u redu – radi sve dok ne budeš spremna za razgovor s nekim. Pokušaj samo promatrati svoje reakcije i ponašanja, bez osude!
Vezano za društvene mreže, nije loše izbjegavati bilo kakve objave u neraspoloženju jer se zbog njih možeš osjećati još lošije.
Neka te vodi misao da je sve prolazno. Isto tako i taj tvoj toliko stvaran i toliko prisutan osjećaj za koji misliš da nikada neće prestati. No, hoće!
Možda ti malo olakša spoznaja da, jednako kao i ti, milijuni tinejdžera u svijetu prolaze kroz pubertet upravo sada i osjećaju se točno kao što si ti opisala. Svatko se od vas nosi najbolje što zna i umije sa situacijom u kojoj se našao! Svatko si od vas pokušava na svoj način olakšati bol i patnju. To je ljudski!
Smatraš li svoj problem većim i intenzivnijim, molim te na vrijeme zatraži dodatnu stručnu pomoć.
Ana Fabijan, psihologinja
