Pismo
Postala sam jako pesimistična, bojim se da se nisam uklopila i ne mogu se fokusirati. Stalo mi bježi misao negdje dalje, čak i dok razgovaram s ljudima ne mogu zadržati pažnju, a da me ne odnese neki val tuge. Jako se brinem kako će moji reagirati na moje ocjene i sve to, oni mi ne nude nikakvu podršku.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na javljanju, na ovom koraku i želji da budeš bolje, da svjesno promijeniš svoju percepciju svijeta i doživljaj sebe same. Opisuješ se pesimističnom. Kažeš da si postala takva. Neki ljudi kažu da se takva negativna očekivanja od svijeta razviju zbog niza događaja loših za nas, koji se obično dogode u isto vrijeme, odnosno u kratkom vremenskom razdoblju. Svaki čovjek u svom životu prolazi, za njega, teškim razdobljem. Imaš li i ti to iskustvo? Što se promijenilo u posljednje vrijeme? Kako bi se opisala prije ovog razdoblja? Što misliš da je uzrok nastaloj promjeni? Može li se ta promjena ponovno promijeniti? Što se treba dogoditi? Kako ti možeš samoj sebi pomoći u nastaloj situaciji? Mislim da je važno uvijek imati na umu da nijedno stanje koje se javi nije konačno. Svijest da je sve promjenjivo i da ne mora i neće sve uvijek biti dobro, odnosno onako kako smo mi to zamislili, jako je važna komponenta ovog procesa. Ako je riječ npr. o ocjenama na fakultetu, koje spominješ, one mogu biti lošije i bolje, no dokle god si „živa i zdrava“ to možeš promijeniti, raditi na tome da se stvar popravi, da bude bolja. Naravno, sve samo ako to smatraš važnim, prioritetnim. Mislim da je važno shvatiti što je tebi u životu važno. To najvjerojatnije neće biti ono što je važne tvojim roditeljima. Recimo, ocjene. Jesu li tebi ocjene na fakultetu važne? Zbog čega su ocjene inače važne? Zašto misliš da su one važne tvojim roditeljima? Čega su one pokazatelj? Što one znače tebi, a što tvojim roditeljima? Kako sve roditelji mogu reagirati na tvoje ocjene? Kakva su njihova očekivanja? Jeste li to jasno iskomunicirali? Kakva su tvoja očekivanja od roditelja u smislu podrške koja izostaje? Kakva podrška ti je u ovom trenutku potrebna? Možeš li je dobiti od nekog drugog? Često mi, djeca, od roditelja ne dobijemo podršku po mjeri skrojenoj za nas. Roditelji, u odsutnosti komunikacije, sami pretpostavljaju i zaključuju, a prema svojim iskustvima, kakva nam je podrška potrebna. Kolika je vjerojatnost da nas roditelji poznaju toliko da znaju što nam je, kada i u kolikoj mjeri potrebno? Teško je to raditi „na pamet“ i bez uputa, a najbolja uputa ide iz onoga kome je ta podrška namijenjena. Stav „znam ja što je za moje dijete dobro“, često služi roditeljima da održe neku povezanost i privid poznavanja i bliskosti s vlastitim djetetom. I onda se takav stav ne preispituje godinama, a djeca se mijenjaju…
Vratila bih se još malo na tvoj osjećaj da se nisi uklopila. U što se nisi uklopila? U obitelj? U društvo? U prijatelje na fakultetu? Misliš li tu na osjećaj pripadnosti nekoj grupi? Po čemu zaključuješ da se ne uklapaš? U tvojim mladim godinama jako je izražena potreba za pripadanjem grupi vršnjaka s kojima izlaziš, tulumariš… Sada kad sam ovo napisala, razmišljam da se možda i to promijenilo. Neka iskustva govore mi da neke mlade ljude uopće nije briga uklapaju li se u društvo ili ne, kako kaže jedan mladić: „Radim što volim i ne mislim na ljude.“ No ako to nije tvoj stav, razmisli o tome s kakvim bi se ti ljudima rado družila. Kakve oni osobine imaju? Iskustvo mi govori da su prijateljski raspoložene osobe omiljene u društvu, nasmijano lice privući će nas više nego ozbiljno ili namrgođeno. Kakvo je tvoje lice u ovom životnom razdoblju? Iz tvog pisma znam da je katkad puno tuge. Tuga je emocija kao i svaka druga. Istina, bolna je i nelagodna, no naša je i postoji da nam nešto kaže. Treba je uvažiti, kao i sreću. Posvetiti joj se. Treba je prihvatiti i ne izbjegavati niti potiskivati jer ćemo je tada zarobiti i spriječiti njezino razrješenje. Valja odtugovati! I, naravno, promisliti o svemu napisanom i još mnogo šire poštujući vlastitu osobnost i svoje granice.
Ana Fabijan, psihologinja
