Pismo
Pozdrav,
prošle sam godine u svibnju imao ozljedu glave (vestibularni neuronitis [upala vestibularnog živca]), zbog čega sam morao mirovati prilično dugo, pretpostavke su bile skoro do kraja godine. Prije toga stvari su bile dosta jednostavne, imao sam dovoljno zanimljiv posao u kojem sam bio dosta slobodan i u prilično dobroj poziciji, aktivno sam se bavio kickboxingom i aktivno sam radio stvari koje su me zanimale (tada programiranje, glazba i sl.). Nakon ozljede i cijelog iskustva, toga sam se ljeta, negdje u srpnju, vratio treninzima, dakako radio sam neke jednostavne, manje zahtjevne vježbe koje su me koliko-toliko ispunjavale. Nakon toga nalazim posao u struci koja me zanima i relativno sam danas sretan s odabirom (mislim, svuda se događa svašta, pa tako i ovdje, ali nisam osoba koja očekuje da će zlato pasti s neba i ne vjerujem da svuda cvjeta cvijeće; plaća je redovita i dovoljna za potrebe koje imam i mislim da u takvim malim stvarima koje jesu nemam zašto biti nezadovoljan). No problem počinje otkako sam doživio tu ozljedu, stalno sam nesretan i nezadovoljan stvarima (jednostavno rečeno, toksičan) i to ima svoja razdoblja (valjda kako me što naljuti i sl., ne kužim i dalje). U tim razdobljima ne mogu se natjerati da radim i razmišljam onim potencijalom koji imam (blago rečeno, radim preko ******[pardon]) i to vidim na stvarima na kojima radim sa strane i općenito u svemu. Naravno, djevojka me pokušava motivirati i dati mi neku nadu, ali što god pokušam taj neki unutarnji glas me prespoji i jednostavno mi se ne da. Pokušao sam puno toga, od organiziranja dana, pisanja nekih motivacija za sebe, pisanja misli, odlazaka na trčanje/hodanje kad me najviše mori, zapisivanja nekih dnevnih pozitivnih misli do stvarno puno tih sitnih idejica koje sam našao na internetu, a koje su ljudi koristili. Bilo bi dobro nekoliko do najviše tjedan dana i onda bi jednostavno i to puklo. Zadnjih mjesec dana motivacija mi je čista i teška nula, na poslu uspijevam napraviti sve da ne kasnim, čisto zato što poznajem svoje područje rada i što projekt na kojem radim nije previše zahtjevan, a i općenito imamo nekog prostora za pogreške tako da ako i pogriješim, nije neki veliki problem. Što se više u zadnje vrijeme pokušavam motivirati, to se više osjećam demotivirano i, ajmo to nazvati, lijeno.
Odgovor
Pozdrav!
Iz Vašeg pisma razumijem da se u posljednje vrijeme jako teško motivirate za stvari koje vam prije bolesti nisu predstavljale problem, neke su bile i zanimljive, poticajne. Unatoč podršci djevojke, poslu za koji Vam se čini da ga možete bez puno truda uspješno obavljati, kao i pokušajima da si pomognete različitim tehnikama, zadacima, poticajnim aktivnostima, čini se da ništa osobito ne pomaže s ovim osjećajem bezvoljnosti i nezadovoljstva.
Egzistencijalne krize često dolaze nakon iskustva bolesti: suočavamo se s vlastitom krhkosti, smrtnosti, preispitujemo smisao života, stvari stavljamo u perspektivu drukčiju od one koju smo do sada imali. Strah, tjeskoba, nezadovoljstvo, bezvoljnost česti su znaci te svojevrsne egzistencijalne krize koju pokreću stresni životni događaji: bolest, tj. medicinska dijagnoza, rat, potres, gubitak voljene osobe… Sve što naglo promijeni našu stabilnu sliku o svijetu i nas samih u njemu, može potaknuti takvu krizu.
Istražujući Vašu dijagnozu vestibularnog neuronitisa naišla sam na podatke da je klinička praksa pokazala kako mnogi pacijenti s perifernom vestibularnom vrtoglavicom imaju i simptome depresije i anksioznost. Znanstvenici koji su ovo istraživali navode da bi koegzistencija tih poremećaja mogla dovesti do začaranog kruga i ozbiljno utjecati na učinkovitost liječenja i kvalitetu života osobe koja od toga boluje. Visoke stope koegzistencije psiholoških poteškoća, osobito depresije i anksioznosti te vestibularnih poremećaja, opisivane su još od antike. Što to znači u praksi, odnosno u Vašem slučaju? Iz Vaših poteškoća i ovih saznanja dalo bi se zaključiti kako bi svakako trebalo razmotriti i pomoć psihologa/psihijatra za postavljanje dijagnoze i liječenje ovoga stanja. Na psihološko testiranje može Vas uputiti Vaš liječnik, svakako mu spomenite promjene u raspoloženju i motivaciji koje Vas muče otkako ste imali navedenu ozljedu glave. Za podršku se možete javiti i psihoterapeutu, stručnjaku za mentalno zdravlje koji Vam može biti od velike pomoći u razumijevanju svega što Vam se događa. Kriza je stresna, bolna, iscrpljujuća, ali s druge strane otvara prilike za neke nove spoznaje o samome sebi, kao i o životu koji živimo, odnosno želimo živjeti.
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
