Pismo
Poštovanje,
rodila sam prije tri tjedna svoga prvog sina. Porođaj je bio iznimno bolan i težak, oporavak isto. Ali mene trenutačno više boli nešto na emocionalnoj razini nego na fizičkoj. Svi uvijek govore kako je porođaj “magičan trenutak”, kako ništa više nije važno i ništa više ne boli nakon što uzmeš svoje dijete u ruke. E, pa meni tako nije bilo. Iskreno, meni je cijeli taj dan u magli, a kada sam rodila, nisam se osjećala magično, već kao da sam na rubu smrti. Ponavljam, imala sam jako težak porođaj i rodila sam prilično bucmastu i veliku bebu, a inače imam 58 kilograma. Osim što se nisam osjećala kao da mi je to najljepši trenutak u životu, trenutačno se teško povezujem s njim. To je moj sin i puno ga volim, ali sam mislila da ću biti puno povezanija i emotivnija u vezi sa svim ovim. Očekivala sam da će mi sin postati cijeli svijet i svemir, ali se ne osjećam tako. Znam da hormoni mogu biti čudni nakon porođaja i mislim da je sve to povezano s tim i s činjenicom da sam “solo mama.” Mislim, otac je tu, ali je u vojsci na drugom kraju države, dolazi vikendom (ako i tada bude slobodan) i uglavnom sam sama. Imam dvadeset godina i nismo planirali ovo dijete, ali i prije njega sam bila u nekakvoj emocionalnoj krizi, više sam se zatvorila prema svome mužu i općenito prema svemu u životu. Malošta me više dotakne i sve mi je nekako ravno. Iskreno, ne sjećam se kada sam zadnji put zaplakala, čak ni pri porođaju nisam suzu pustila. Ali sam mislila da će mi ljubav prema sinu razbiti tu emocionalnu barikadu koju sam nesvjesno sagradila. Već otprilike godinu dana osjećam se tako bezosjećajno. Iako me u tom razdoblju dosta ljudi na razne načine povrijedilo, i mislim da sam se samo tako i zatvorila u sebe, to me jako muči jer sam uvijek bila velika emotivka. Činjenica da ne mogu zaplakati, koliko god se trudila, kada me nešto povrijedi, jednostavno me ubija. Osjećam se emocionalno hendikepirana i čak radim na tome, npr. trudim se mužu što češće uputiti kompliment i nazvati ga nekim lijepim imenom, ali to bi mi trebalo dolaziti prirodno kao prije, a ne da se forsiram reći mu “ljubavi.” Volim ga najviše na svijetu, ali otkad sam se emocionalno zagradila, puno mi je teže to mu pokazati, a sada se tako osjećam u vezi sa svojim sinom. I, što je najgore, primjetno je. Dan nakon porođaja majka me nazvala i odmah rekla da se čuje kako baš i nisam oduševljena što sam rodila. A nije da nisam bila oduševljena, ali jednostavno tako “ravno” i bez emocije govorim o svemu da se čini kao da sam od leda. A imam veliko srce i uvijek sam ga imala, uvijek sam bila najemotivnija osoba, najplačljivija, sve bi me povrijedilo i najmanje stvari bi me usrećile. I sada, kada mi je 90 posto osjećaj i izraz lica samo neutralan, iskreno me boli u duši jer to nisam ja i ne želim to biti. Želim opet plakati zbog svega i radovati se svemu i svim ljudima, a pogotovo svoga muža obasipati stalnim pohvalama, komplimentima i lijepim riječima, a ne biti ovako zatvorena u sebe. Ne želim ni da mi sin ima majku kojoj je teško reći koliko ga voli i kojoj je teško nazvati ga “sunce mamino“ i slično. Ne znam kako da srušim ovaj zid koji sam očito dignula da se zaštitim od svih boli koje sam doživljavala tijekom godina, jer dosta toga mi se i u prošlosti dogodilo – od rastave mojih roditelja do teške bolesti moje majke, gubitka jako važnih ljudi u mome životu, onda pad u dvogodišnju depresiju popraćenu samoranjavanjem i još puno toga. Mislim da sam se zagradila jer nisam više mogla podnijeti toliko boli, a sad se osjećam toliko hendikepirano da samo želim opet voljeti kao prije, makar to donosilo još boli.
Odgovor
Draga mlada mama,
na početku bih ti željela zahvaliti na povjerenju i što si upravo s nama podijelila ovu svoju osobnu priču o kojoj je vrlo važno što više javno govoriti!
Upravo kao što si i sama rekla, rođenje djeteta zasigurno je magičan trenutak u životu majke, i o toj se strani majčinstva najviše govori, no porođaj i rano majčinstvo iskustvo je prožeto s bezbroj različitih emocija. Većina novopečenih mama, nakon što splasne početno uzbuđenje zbog konačnog susreta sa svojom bebom, počinje doživljavati niz zbunjujućih i kontradiktornih emocija koje su zapravo potpuno normalna reakcija na jednu novu i drukčiju životnu situaciju. To ima i svoje ime, možda si čula za izraz baby blues? Rjeđe se javljaju i ozbiljniji problemi emocionalne nestabilnosti, odnosno postporođajna depresija, a iznimno i ekstremna patološka stanja kao što je postporođajna psihoza. No koliko god se to događalo brojnim majkama, o tome se i dalje govori malo i nekako uz šapat, kao da je nedopušteno i neprirodno u ovom razdoblju života osjećati bilo što osim ushita.
Najprije bih se željela osvrnuti na tvoju priču. Kao da i sama slutiš važnost zida koji kažeš da si digla da se zaštitiš od sve boli koju si proživljavala tijekom godina; ta emocionalna distanca strategija je kojoj ljudi pribjegavaju kada su toliko krhki i ranjeni bolnim iskustvima i traumama, da se na taj način ˝miču˝iz mogućih novih situacija povrede. Strategija je to koja služi samoočuvanju! Tvojim riječima: ˝…koliko god se trudila, kad me nešto povrijedi, jednostavno me ubija.˝ Naravno da ne želiš da te išta ubija, a pogotovo ne sada kada ne čuvaš samo ˝svoj˝život, nego i život majke svoje bebe! Koji je onda način preživljavanja? Ne dopustiti da te išta povrijedi.
Dodamo li u tu jednadžbu majčinstvo, novu odgovornost, nova očekivanja od same sebe, i potrebu da preživiš i izdržiš u svijetu koji je pun nesigurnosti, ovaj put ne samo za sebe, nego i za svoju bebu, sve to ponovno i dodatno aktivira taj zid. Zid zaštite, zid kojim pokušavaš ostati čvrsta, netaknuta mogućeg ranjavanja, zid koji ti zapravo na neki način omogućava uopće biti majka. Jer, majke nisu samo izvor nježnosti i ljubavi, one su i zaštitnice, one moraju ostati jake da bi mogle zaštititi svoje dijete. U ovom trenu ta ti je uloga možda prirodnija, ali s druge strane razumiješ da je i tebi i tvom djetetu potrebna emocionalna bliskost. Jer upravo je emocionalna dostupnost i bliskost, uz hranu, vodu i kisik, jednako važno gorivo života, rasta i razvoja ljudskog bića. A da bismo mogli sebi dopustiti tu vrstu ranjivosti koju podrazumijeva emocionalna povezanost, moramo se osjećati sigurno. Nažalost, zbog brojnih neugodnih događaja u tvom životu, tebi se svijet ne čini osobito sigurnim mjestom.
Sada bih se voljela osvrnuti i na neke opće činjenice koje dodatno mogu pojasniti sve ovo što proživljavaš.
Postporođajna tuga ili baby blues javlja se dva do pet dana nakon porođaja, traje do mjesec dana , a doživljava je 80 – 90 posto žena. Velik utjecaj na to stanje, osim psihičkog stresa zbog samog porođaja, imaju i hormonalne promjene koje se događaju za vrijeme i nakon porođaja, zatim umor i neispavanost, bol uzrokovana epiziotomijom ili carskim rezom, mastitis ili bilo koji drugi problemi sa zdravljem mame ili bebe. Nakon prvih nekoliko dana mami i bebi su i manje dostupni raznorazni sustavi socijalne podrške; kao što i sama kažeš, ti si solo mama, otac je u vojsci i dolazi samo vikendom, a koliko sam razumjela, ni baka nije dostupna. Ostali uzroci mogu uključivati povijest narušenoga mentalnog zdravlja, biološke uzroke, teška iskustva iz djetinjstva, iskustvo zlostavljanja, nisko samopouzdanje, stresne životne okolnosti i događaje. Iz tvojeg je pisma moguće prepoznati više navedenih faktora.
Glavne su karakteristike postporođajne tuge manjak energije, slabost, ranjivost, nagle promjene raspoloženja, plačljivost, zbunjenost. Mnoge žene osjećaju da je beba prevelika odgovornost za njih, oplakuju gubitak svoje slobode ili su pak uvjerene da ih nitko ne voli i ne može voljeti. Istraživanja kažu da su svi ti simptomi pojačani kod žena koje su rodile carskim rezom ili pak kod žena koje same odgajaju svoje dijete. Baby blues najčešće prođe sam od sebe, potrebno je samo nekoliko tjedana odmora, a bržem oporavku pridonosi velika podrška i pomoć okoline.
Postporođajna ili postpartum depresija razlikuje se od postporođajne tuge. Počinje se javljati u prvih četiri do osam tjedana nakon porođaja iako se to može dogoditi i poslije, tijekom prve godine djetetova života. Ona traje mnogo duže od baby bluesa, čak i do godinu dana, a simptomi su ozbiljniji – uglavnom su slični znakovima prave depresije: karakterističan je osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, nedostatak interesa za seksualne odnose, osjećaj nesposobnosti za nošenje sa zahtjevima okoline, razdražljivost, plačljivost. Vrlo je karakteristična i anksioznost koja se očituje u nedostatku privrženosti bebi te osjećaja krivnje zbog toga, o čemu upravo i govori tvoje pismo.
Neka istraživanja kažu da postpartalnu depresiju doživljava 10 – 16 posto mama, a liječenje se uglavnom sastoji od psihoterapije i eventualnog uzimanja antidepresiva, dok je kod blažih simptoma katkad dovoljno i savjetovanje psihologa.
Ovo ranjivo razdoblje u životu svakako nije vrijeme u kojem trebaš biti sama u brizi i suočavanju s brojnim izazovima majčinstva; osim podrške partnera i obitelji, stručna pomoć može biti zaista korak ka olakšavanju tvojih teškoća. Psihološko savjetovanje, odnosno psihoterapija može ti pomoći u istraživanju kako biti emocionalno povezan i ranjiv, a istodobno čvrst i stabilan, zaštićen.
Savjetovala bih ti da se javiš Udruzi Roda koja provodi brojne važne aktivnosti usmjerene na zdravlje roditelja i djece, a na svojoj web-stranici objavljuju puno korisnih članaka za mlade roditelje. Vjerujem da ima puno majki kojima treba dodatna podrška u ovom razdoblju, možeš se kod njih raspitati postoji li grupa podrške za mlade mame. Psihološka praksa Rebeke Bulat također je mjesto na kojem možeš dobiti adekvatnu pomoć. U Rijeci djeluje i Centar za podršku majčinstvu Mama, kako si?, možeš ih potražiti na Facebooku pod istim imenom. Specijaliziranu stručnu pomoć možeš dobiti i u Centru za reproduktivno mentalno zdravlje.
Tebi i tvojoj bebi želim puno ljubavi i zdravlja!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
