Pismo
Javljam se preko reklame na Instagramu, algoritam valjda skužio što treba nakon što sam guglala psihoterapeute u Rijeci i okolici, LOL.
Inače, imam problema s anskioznošću koja se javlja izrazito kada naiđem na neki problem ili prepreku. U takvim situacijama uvijek razmišljam ekstremno negativno iako me drugi ljudi vide kao pozitivnu i veselu osobu.
Ne znam otkud početi, iskreno, vratila sam se s Erasmus razmjene prije dva tjedna. Bilo je to izvrsno iskustvo i, naravno, post Erasmus depresija je normalna stvar, ali moja je još izraženija jer sam prije odlaska na razmjenu imala grozno životno razdoblje. Očekivala sam da je to iza mene, ali čini se da mi se sve vratilo nakon što sam došla doma. Počela sam raditi ovaj tjedan (studentski posao) vezan uz moju struku za koju nisam sigurna je li opće dobar izbor karijere; u to sumnjam od početka studiranja. Radim u Rijeci, gdje sam rođena i odrasla, ali evo ne mogu nabrojiti više od dvoje/troje ljudi koje smatram prijateljima tako da većina mog tjedna izgleda tako da dođem doma s posla, zavučem se u krevet i gledam serije do sljedećeg radnog dana. Svako jutro se probudim s nekom panikom u sebi, čvorom u grlu i tako tijekom cijeloga dana. Spašava me to što imam sestru i prijateljicu koje su uvijek spremne saslušati me, ali mislim da im idem na živce i nije mi više ugodno dijeliti s njima kako se osjećam jer ovakvih je epizoda bilo bezbroj u zadnju godinu/dvije. Fale mi hobiji, pokušavam se natjerati da odradim neki trening u danu ili odem do teretane, ali kako inače imam bolove u leđima/kukovima (veeeliki udarac na psihu, btw ) koji su gori zbog sjedenja na poslu cijeli dan, nemam više volje ni za to. Jednostavno se osjećam trulo, neispunjeno i tužno. Znam da sam svega nabacala u ovu poruku i da je apsolutno nepismeno sročena, ali nije me briga, jednostavno sam trebala neki ventil. Rekla bih da nemam jedan veliki nesnošljivi problem, nego imam sto sitnica koje me muče i sada su se skupile u jednu veliku gromadu koja me pretvorila iz inače ekstrovertirane, zabavne osobe u duha koji se samo vuče po kući, plače i žali.
Odgovor
Po tvojem pismu čini se da se već dugo boriš s tjeskobom. Nekako je postala tvoja sjena, kao da živiš s njom. To, naravno, nije dobro jer utječe na kvalitetu života i zarobljava tvoj potencijal koji negdje čeka da se razvije.
Situacije koje spominješ (studij, rad, prije i poslije Erasmus razdoblje, međuljudski odnosi), a koje su ti jedno tjeskobno mjesto, zapravo su uobičajene za mladu osobu tvoje dobi. I to, mogla bih dodati, za uspješnu mladu osobu. Naime, niti svi mladi tvoje dobi studiraju (bilo zato što ne mogu, nemaju novca, mogućnosti ili intelektualnih sposobnosti), niti svi koji studiraju mogu ići na studentsku razmjenu u Europu. Žao mi je što zbog toga, jer trenutačno na svoju situaciju gledaš kroz izrazito tjeskobne naočale, ne možeš uživati u ljepoti ovoga zapravo lijepog i bezbrižnog razdoblja u životu (prije nego što zapravo počneš raditi). Žao mi je što si trenutačno zbog tog emocionalnog opterećenja ne možeš osvijestiti privilegij koji zapravo imaš.
No, naravno, imam razumijevanja za to da ti je tjeskoba prilično pokvarila taj segment doživljaja adolescencije.
Kada dugo traje, tjeskoba može izazvati osjećaj nemoći i potaknuti negativne misli. Tada se može uroniti ukrug gdje je tjeskoba povezana sa sniženim raspoloženjem, odnosno malodušjem te sklonošću povlačenjem od ljudi, odnosno izolaciji. Namjerno ne upotrebljavam termin depresija jer ona predstavlja već kliničku odrednicu.
Čini mi se iz pisma da kod tebe postoji neka tendencija k povlačenju od ljudi i situacija. I sama navodiš da ti je prilično sužena socijalna mreža (svela se na sestru i nekoliko prijateljica) i da nemaš nijedan hobi te da se sve svelo na (studentski) posao i gledanje serija.
Trebala bi se u svakom slučaju othrvati tom pasivnom načinu provođenja vremena i nikako nemoj izbjegavati društvene situacije i vježbanje (ovo može biti i povezano). Znači, nemoj se osamljivati i previše oslanjati na virtualni svijet (serije) jer iz toga se ništa produktivno neće izroditi.
Prvo, kreni na vježbanje i to posebno za tebe, ono koje će obuhvatiti tvoje posebno fizičko stanje. Naime, tvoji bolovi u leđima i kukovima mogu biti izvorom tvojeg nezadovoljstva, ali i svojevrsna somatizacija tvojih psiholoških tegoba, odnosno mogu biti i posljedica. Teško je to zaključiti iz pisma, i ne bi bilo u redu od mene da radim paušalne zaključke. Za to je svakako potrebno posjetiti nekog stručnjaka uživo.
Zapravo, sugerirala bih ti da malo poradiš na svojoj psihološkoj kondiciji, prvenstveno kondiciji nošenja sa stresom, odnosno situacijama koje tebi izazivaju stres. Znamo da nisu svima iste situacije stresogene. Bilo bi lijepo kad bi u razgovoru sa psihologom pronašla ta mjesta u sebi koja te čine slabom, tužnom i tjeskobom, bezvoljnom. Da shvatiš zbog čega se osjećaš trulom, i to baš sada kad bi trebala biti u punoj snazi.
Drugo, počni se više družiti s ljudima, pokreni se malo u smislu veće socijalizacije, bilo putem hobija ili neke zanimljive aktivnosti. Znaš i sama da za to u Rijeci ima puno mogućnosti (od sporta do kulture), za razliku od nekim manjih sredina.
Za kraj ti želim reći, iako pretpostavljam da znaš, da je adolescencija razdoblje tranzicije iz djetinjstva u odraslu dob. Ne ide to svima baš lako. Zapravo, većini ide teško, ako te to malo tješi. Možda se i ti nekako teško nosiš s činjenicom da zapravo odrastaš i polako preuzimaš odgovornost za svoj život.
Donosiš odluke. I to je u redu.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
