Pitanje
Imam sedamnaest godina i osjećam se jako glupo jer mislim da nisam na istoj intelektualnoj razini kao ljudi oko mene. Od osnovne škole sam trpjela bullying, govorili su mi da sam glupa. Sada u srednjoj mi malo tko to govori, ali sam svjesna da to ljudi oko mene misle (cura iz osnovne koja sada ide sa mnom u razred otvoreno mi je rekla da sam glupa). Uvijek se bojim da ću ispasti čudna i svaki put kažem nešto glupo pred drugima, imam neku tremu kad moram razgovarati s ljudima. Mislim da profesori misle da sam glupa. Nemam prijatelja zbog toga što ni sa kim nisam kliknula pa sam većinom doma i razmišljam o svakoj svojoj glupoj izjavi. Stvarno se počinjem osjećati tjeskobno, a nemam s kime porazgovarati o tome. Svjesna sam da je problem nastao još u osnovnoj školi jer sam stvarno prečesto nazivana ružnom i glupom i to me muči dandanas. Imala sam problema kada sam upisala gimnaziju i završila na produžnoj iz matematike, što potvrđuje da sam glupa. Imate li kakav savjet, kako da se osjećam bolje, što mogu učiniti?
Odgovor
Jesi li znala da postoje različite vrste inteligencije: dobar rad s riječima, brojevima, apstraktno razmišljanje, umjetničke sposobnosti, razumijevanje prostornih odnosa i mnoge druge, a manje je poznato da se i razumijevanje svojih i tuđih emocija smatra jednim oblikom inteligencije. I većina nas ima različit stupanj razvijenosti različitih vrsta sposobnosti: sposobni programeri možda se teško snalaze kada je potrebno verbalno se izraziti, a netko tko inače sporo zaključuje može istodobno biti vrlo spretan u praktičnim zadatcima poput promjene gume. Sigurno i ti imaš jake strane.
Da bi se upisala gimnazija potrebno je imati dovoljno dobre ocjene, što pak, osim upornosti i napornog rada, zahtijeva i neke sposobnosti. Ako sama ne poznaješ svoje snage, pitaj ljude koji te dobro poznaju, one kojima je stalo do tebe, a u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje možeš u sklopu profesionalne orijentacije proći i testiranje vlastitih sposobnosti i saznati nešto više o tome u čemu si dobra. Što prije otkriješ koje su tvoje snage, lakše ćeš za sebe pronaći mjesto gdje ćeš te snage moći i pokazati, a onda se i osjećati zadovoljnije sobom.
Pitam se nije li, umjesto uz inteligenciju, tvoj problem vezan uz samopoštovanje? Iskustvo zadirkivanja koje si opisala primjer je onoga što zovemo vršnjačko nasilje. Žrtva takva ponašanja može postati bilo tko bez obzira na svoje kvalitete i vrlo je učestalo u osnovnim školama. Nisi zaslužila takvo ponašanje, ali nasilnici koji žele osjetiti nadmoć mogu biti vrlo uporni, a njihove riječi mogu boljeti još dugo vremena poslije, posebno ako povjeruješ da su uvrede istinite. Čak i da katkad kažeš nešto nezgodno, nitko ti nema pravo upućivati uvrede, pa ni kolegica koje te navodno poznaje od osnovne škole (kažem navodno jer možda ima dojam da te poznaje).
Pred tobom je zadatak: suočiti se sa samokritičnim mislima. Osim što u knjižnici možeš pronaći zanimljive knjige o toj temi, može ti pomoći i da s nekim iskreno porazgovaraš o svome strahu. Ako nisi sigurna odakle početi, školski psiholog ili nastavnik koji se čini pristupačnim može pomoći da dobiješ više prilika za kvalitetno druženje s drugima u razredu.
Tvoje pismo pokazuje da si već odlučila nešto poduzeti kako bi se osjećala bolje. Kao što je važno obraniti se od vršnjačkog nasilja (koje možda još uvijek proživljavaš), pozivam te i da se počneš braniti od samokritika. Iako nas doza samokritičnosti može motivirati da radimo na sebi, da učimo više i postajemo bolji, katkad se ove stroge misli mogu prečesto pojavljivati i ometati nas u svakodnevnom funkcioniranju, u povezivanju s drugima i održavanju dobre slike o sebi. Iskustva izvan školskog konteksta također mogu biti vrijedna kako za prepoznavanje svojih snaga, tako i za upoznavanje ljudi sličnih interesa, s kojima je lakše “kliknuti”.
Katarina Banov, dipl. psihologinja
