Osjećam kao da moj rad nije dovoljno dobar

Pismo

Studentica sam Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i trenutno sam na prvoj godini diplomskog studija, smjer vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna. Prije diplomskog pohađala sam smjer slikarstva, ali sam zbog mnogih razloga odlučila da ću se prebaciti na grafiku. Trudila sam se upasti i jako sam htjela baviti se grafikom, međutim vrlo brzo sam se razočarala. Ovaj je smjer vremenski vrlo zahtjevan, ali sam rad nije problem, srž problema leži u ljudima. S obzirom na to da često sudjelujemo na natječajima s novčanim nagradama, u sklopu nastave atmosfera je često vrlo neugodna, ljudi su iznimno kompetitivni te bez obzira na to koliko truda ulažem i koliko god mi bile dobre ocjene (sve u rangu odličan, moj rad nije loš i sve prolazim redovno) osjećam kao da moj rad nije dovoljno dobar. Osjećam se i vrlo usamljeno jer ako mi zatreba pomoć, uglavnom nailazim na blokadu kod većine svojih takozvanih kolega te je broj ljudi na koje se mogu osloniti vrlo malen. U dobrim sam odnosima s jednom djevojkom koja se osjeća slično kao ja. I ona u odnosu na ostale nailazi na slične probleme. Muči me i to što sam nedavno osvijestila kako iskazujem velik broj simptoma ADHD-a ili nekog sličnog poremećaja (poteškoće s pažnjom, poteškoće u organizaciji vremena, često gubim ili zaboravljam stvari, odgađam zadatke ili počinjem previše stvari odjednom, pažnja mi je često VRLO intenzivno usmjerena na određene teme ili interese, što uzrokuje početak rada na nečemu (npr. pletenje džempera jer mi je to u toj fazi ULTRA zanimljivo) i onda brzo napuštanje kako bih se posvetila nečem novom što mi se tada čini zanimljivijim (npr. džemper ostaje nedovršen jer mi odjednom postaje zanimljivije baviti se izradom igrica pa onda radim samo to i džemper pada u zaborav), nemogućnost da budem mirna, što se često manifestira u obliku micanja, lupkanja prstima, grickanja stvari poput kablova od slušalica ili zatvarača na majici i još mnogo drugih simptoma) pa nisam sasvim sigurna kako da pristupim tom problemu, tj. kako da uopće pokušam saznati imam li ja zaista ADHD. Ne znam kako funkcionira testiranje za takvo što (je li financijski zahtjevno, gdje se to obavlja, koliko traje, koja je procedura) te kako da u slučaju pozitivne dijagnoze to onda prenesem obitelji. Ukratko, htjela bih znati uzrokujem li sama sebi probleme u radu ili ima još nešto što me sprječava da ostvarim do kraja svoje ideje. Napominjem da sam već pohađala psihoterapiju uglavnom zbog anksioznosti, ali već dvije godine nisam u tome. Ne bih htjela ići ponovno kod iste doktorice (uglavnom zato što ona vrlo često nema slobodne termine pa se samim time savjetovanje nije održavalo dovoljno često) jer bih u slučaju počinjanja terapije htjela da se održava redovito. Eto, toliko od mene! 🙂

Odgovor

Ako dobro razumijem, upisala si smjer grafike slijedeći svoje interese i vjerojatno promišljajući plan buduće karijere. Nažalost, pri tome si se našla u okruženju koje nije poticajno na način na koji bi tebi u ovom trenutku odgovarao. O vršnjačkoj kompetitivnosti pisane su knjige (npr. Grupa Mary McCarthy) i popularne pjesme (Morrissey – We Hate It When Our Friends Become Successful), a „insta-kultura“ i društvene mreže čine ju dijelom svakodnevnog iskustva. Doista, kada se nalazimo u društvu u kojemu ne funkcioniramo opušteno, teže je i djelovati kreativnije, što je sigurno važno u tvojoj struci. Srećom, čitajući tvoje pismo vidim da ti imaš vrlo važne kvalitete koji ti mogu pomoći svladati ovu situaciju: osoba si puna interesa i lako se uključuješ u nova iskustva, znaš kako se potruditi da dobiješ nešto što želiš (npr. upišeš željeni smjer) i pažljivo opažaš svoja stanja, pa ćeš vjerojatno znati prepoznati i kada se promjena dogodi u važnim odnosima!

Voljela bih da se vratiš motivaciji koja te dovela ovom studiju: što te privuklo grafici prije upisa? Vjerojatno nisi prvi put u situaciji u kojoj se prilagođavaš na funkcioniranje u novoj okolini. Što ti je prije pomagalo u prilagodbi? Što novo možeš naučiti iz ove situacije? Možda možeš razviti vještinu traženja drugih izvora pomoći koje možeš dobiti, ako ona kolega nije dostupna. Vrlo važno, ovo je prilika i da se pri procjeni svoga rada usmjeriš na usporedbu sa samom sobom i vlastitim napretkom, a ne s drugima i njihovim radom ili reakcijama. Tijekom studija i razvoja svoga profesionalnog identiteta, važno je i prihvatiti da smo u nekim stvarima uspješni, a u drugima manje, da katkad dobijemo, a katkad gubimo i da nas ta iskustva ne određuju, već mogu pomoći da naučimo kako se dalje razvijati.

Razvoj prijateljstava u kompetitivnom poslovnom ili akademskom okruženju može djelovati teško, ali to nije nemoguće. Želiš li razviti bliskost s kolegama, razmisli – kako možeš pokazati interes prema njima osobno, zanemarujući da ste istodobno i kolege u grupi? Samootkrivanje je tako vrlo važan korak u međusobnom zbližavanju. Čini se da to iskustvo imaš s kolegicom s kojom si doživjela da ste jedna drugoj otkrile neke svoje dojmove i osjećaje o funkcioniranju grupe. Čini se da vas je ova teškoća zbližila. Ako želiš nastaviti razvijati bliskost i s drugim kolegama, možeš isprobati istraživati što je ono o čemu oni imaju potrebu otkrivati sebe – možda to neće biti njihovi akademski ili poslovni planovi i strategije, ali možda postoje osobne, za studij nevezane stvari o kojima možete dijeliti iskustva i dojmove i tako postupno razvijati bliskost. Razgovor o „zajedničkom neprijatelju“, neakademskim temama i slobodnoj aktivnosti izvan fakulteta mogu pomoći da se bolje povežete. Ako ipak zaključiš da je zbližavanje s drugima na godini sada preteško, u redu je i tražiti prijateljsku podršku u drugim krugovima.

Na kraju ću se osvrnuti na tvoju dilemu o poremećaju pažnje s hiperaktivnosti. Doista, može se dogoditi da ovaj problem bude primijećen tek u odrasloj dobi i mnogima tada dijagnoza donese olakšanje i objašnjenje nekih prethodnih negativnih iskustava sa školovanjem. S druge strane, studenti su često izloženi različitim privlačnim poticajima izvana, mnoge se aktivnosti oglašavaju kao prilike koje ne treba propustiti, a održavanje fokusa i zalaganja zahtijeva napor koji često nije uzbudljiv kao započinjanje nečega novog. Na neki način, problem s održavanjem pažnje je postao dramatično raširen (preporučujem ti knjigu Nicholasa Carra Plitko – što internet čini našem mozgu) te je dijagnostika poremećaja povezanih s ovim problemom nešto što zahtijeva konzultacije sa stručnjacima mentalnog zdravlja. Jedan od načina koji nije financijski zahtjevan jest da zatražiš uputnicu liječnika opće prakse za konzultacije sa psihologom ili psihijatrom na specijaliziranom odjelu. Kao studentica si zdravstveno osigurana i imaš mogućnost pristupiti ovim pregledima na račun zdravstvenog osiguranja. S ovim stručnjakom ćeš razgovarati o intenzitetu i trajanju te vrste problema koje si primijetila, zašto smatraš da oni ometaju tvoje funkcioniranje i u kojoj mjeri imaš kontrolu nad smetnjama. Razgovarat ćete i o opcijama rješavanja problema koje su dostupne u sustavu zdravstva, a možeš zatražiti i preporuku za privatno savjetovanje.

Katarina Banov, dipl. psihologinja

Podijeli s prijateljima
Share on whatsapp
Share on email
Share on facebook
Share on twitter

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content