Pismo
Imam djecu školske dobi. Događa se da dođu iz škole s “tužibabom” na ponašanje nekog “kolege” prema njima. Kako mogu išta konstruktivno reći/pomoći ako nisam bila prisutna kada se nešto od toga dogodilo i nemam načina da budem sigurna da je “tužibaba” opravdana. Uvijek prolazim isti ciklus – prvo pokušam ispitati što je moje dijete napravilo da bi pridonijelo tom nekom sukobu i sklona sam se fokusirati samo na njihovo ponašanje i time im zapravo šaljem poruku da trebaju sve poduzeti da bi sukob izbjegli, a zapravo ne ulazim u to što je to drugo dijete reklo/napravilo jer nekako nisam sigurna koliko je objektivno ono što mi je moje dijete ispričalo o tom nekom drugom. Na kraju ostanem sa sto upitnika i muči me mogućnost da je moje dijete zapravo trebalo “zaštititi” i dati mu više podrške.
Odgovor
Poštovana i draga majko,
bilo bi mi drago da možemo biti na “ti” pa ću stoga nastaviti s takvim obraćanjem u nadi da isto mislimo.
Drago mi je što otvaraš ovu temu podrške djeci i propituješ svoje postupke u odnosu na njih.
Ono što mislim da mogu, no ne znam koliko ću misli i svoje razumijevanje ideje “podrške djetetu” uspjeti prenijeti na papir, jest dati neki svoj pogled na ovu situaciju i možda neki novi uvid i ideju u cjelokupnu dinamiku odnosa roditelji – djeca.
Naime, ono što čujem od tebe jest da bi ti trebala imati neku konstruktivnu ideju koja bi pomogla djeci i da trebaš biti sigurna u to što se dogodilo kako bi ispravno postupila. Koliko misliš da je važno i bitno zbilja znati činjenice da bi podržala dijete? Možemo krenuti od ideje da je “biti u pravu” nevažno. Roditeljska uloga možda u ovom slučaju nije biti „policajac“ niti „sudac“ koji istražuje činjenice, kronologiju, redoslijed… kako bi onda odlučila tko je ispravno postupio. Vjerujem da bi obje strane u sukobu vjerovale da su postupile ispravno.
Roditeljska uloga puno je više od toga. Ti, u ulozi majke, možeš biti tu i podržati svoje dijete tako što ga slušaš i čuješ što je reklo, da mu vjeruješ, da si zainteresirana saznati kako se ono u vezi s tim osjeća, da razgovarate o tome što bi drugi put moglo drukčije i koju bi onda to posljedicu imalo. Možete razgovarati i o tome kako se druga osoba u tome osjeća i ima li neku ideju zašto se sve skupa dogodilo? Možda možete razgovarati i o tome što se danas dobro i pohvalno dogodilo? Je li netko pomogao drugome u nekom zadatku ili slično? Usmjeravajući dijete da suosjeća i razumije, otvarate mu put da razvije vlastiti osjećaj što je u nekom ponašanju dopustivo, a što nije.
Malokoji roditelj može biti prisutan u životu djeteta tako što sudjeluje u nekim razmiricama koja djeca imaju s vršnjacima. Djeca su sposobna sama zauzeti se za sebe onako kako su naučila. Srećom, znanje se uvijek može nadograditi, a nova vještina naučiti. Djeca to i čine svakodnevno u interakcijama s vršnjacima.
Ja nisam sigurna što ih trebamo učiti – da izbjegavaju sukob ili da se s vršnjacima “sukobe” na neki prihvatljiv način? Ovisno o situaciji, prioritetima, razini uključenosti… svako dijete u situaciji “zavade” može biti orijentirano ili na povlačenje ili na „borbu“. Nekako, tu krajnju odluku mislim da će uvijek donijeti dijete u danom trenutku. Olakšavajuća okolnost može biti unaprijed razmatrana lepeza scenarija, odnosno različitih ponašanja među kojima će dijete odabrati najprimjenjiviji za sebe u tom trenutku. Jednom će se možda povući, drugiće se put možda izboriti za sebe – ovisno o njegovoj procjeni koliko je nešto u tom trenutku za njega važno. I to je ono što može kod kuće naučiti. U razgovoru s tobom može podijeliti što misli, kako vidi tu svađu, što ga je izazvalo, bi li drugi put postupio jednako… sve to ga navodi na promišljanje i ostavlja prostora da za sebe preuzme odgovornost. Osim toga, dijete uči na primjeru u koji je svakodnevno “uronjeno”, tako da npr. ako ti učiš dijete da ne bude agresivno prema vršnjacima, a ono promatra tebe kako vičeš … dijete će biti zbunjeno i neće znati kako se ponašati i zauzeti za sebe.
Što točno mislimo kada kažemo da treba zaštititi dijete? Zaštititi ga možemo tako da razgovaramo s njim o svijetu izvan roditeljskog doma, da ga učimo kritički promišljati, štitimo ga osnažujući i pripremajući ga za „život“, štitimo ga imajući u njega povjerenja, štitimo ga pružajući mu mirnu i poticajnu atmosferu u kojoj raste, štitimo ga krčeći mu put vlastitim dobrim primjerom….
Ja vjerujem da je to djetetu najvrjednija podrška. Uostalom, u svakodnevnoj interakciji ne zaboravimo pitati dijete što mu pomaže da mi činimo u odnosu na njega. Koji naši postupci mu najviše pomažu, a što mu otežava?
Možda se možemo povesti i vlastitim primjerom. Recimo, imamo nesuglasicu na poslu i prepričavamo prijateljici kako nas je neka nepravda povrijedila. Što prijateljica čini? Pita li nas je li to uistinu tako? Provjerava li istinitost događaja? Tješi li nas i suosjeća s našom povrijeđenošću? Govori li nam što smo trebali napraviti drukčije? Prijateljica, doduše, ima različitih, no možda je važnije zapitati se što nama u tom trenutku najviše treba, odnosno što nam najviše može pomoći? Zašto bi s djecom bilo drukčije?
Ana Fabijan, psihologinja
