Ako nikad niste pogledali kultni film Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, onda možda i ne znate što je psihopatija? Krenimo onda, kao što mi psiholozi najviše volimo ili običavamo, od definicije. Dakle, psihopatija je razvojni poremećaj osobnosti karakteriziran povećanom sklonošću ka rizičnom i impulzivnom ponašanju (npr. neprilagođivanje socijalnim normama, agresivnost, neodgovornost, kriminalna ponašanja), sklonošću ka zloupotrebi psihoaktivnih tvari te izraženim emocionalnim deficitima koji se očituju smanjenim osjećajem krivnje i empatije u situacijama koje to obično izazivaju kod većine ljudi. Kod većine se ljudi, kada su u blizini nekoga tko doživljava bol ili uznemirenost, jednako tako, intenziviraju pojedine tjelesne funkcije (npr. krvni tlak) na koje ne možemo utjecati svojom voljom. Pogađate, kod psihopata se to ne događa. Također, psihopati slabije prepoznaju strah, tugu ili sreću na tuđim licima, nisu u stanju shvatiti kako njihova ponašanja mogu djelovati na nekoga, stoga nije neobično što se teško emocionalno povezuju s drugim ljudima.
Prava klinička psihopatija manifestira se kod manje od 1 posto populacije, dakle, nije baš česta. Istraživanja sugeriraju da su psihopatske značajke prisutne već u ranoj dobi, kao i da se neurobiološka oštećenja javljaju vrlo rano u životu. Čini se da je neuralna podloga psihopatije pod snažnim genetskim utjecajem. Psihopatske osobine, osobito emocionalna komponenta, relativno su stabilne od djetinjstva do odrasle dobi.
O istraživanjima psihopatije
Za istraživanje psihopatije i njezine neuralne podloge koriste se razne metode i pristupi. Budući da je to rijedak poremećaj, najteži je dio zapravo naći ispitanike. Najčešće su to zatvorenici i osuđivane osobe, koji zadovoljavaju kriterije psihopatije. Pritom se najčešće koriste upitnici poput Minnesota Multiphasic Personality Inventory (MMPI). Ispitanicima se mora i psihijatrijski ustanoviti antisocijalni poremećaj, uglavnom prema smjernicama Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-V). Psihopatiju je moguće ispitivati već kod predškolske djece, ali što je dijete mlađe, teže je ustanoviti je li zaista riječ o poremećaju ličnosti ili samo o problematičnom ponašanju. U istraživanjima čiji je cilj ustanoviti u kojoj mjeri geni ili okolina utječu na razvoj psihopatije, ispitanici su najčešće djeca blizanci, od kojih jedan odstupa od prosjeka na određenoj skali procjene psihopatije (npr. Inventar problematičnih osobina djece) ili pak usvojena djeca i članovi obitelji koje su ih usvojile. Istraživanja s blizancima korisna su jer nam govore o tome kako različita iskustva utječu na razvoj osoba jednake genetske podloge, a istraživanja s usvojenom djecom o tome kako ista okolina utječe na osobe s različitom genetskom podlogom.
Pri ispitivanju neuralne podloge psihopatije, tj. obilježja u funkciji i strukturi mozga, koriste se tehnike oslikavanja mozga, npr. magnetska rezonancija (MRI), funkcijska magnetska rezonancija (fMRI) i elektrookulografije (EOG), mjere razine električne provodljivosti kože i elektrodermalna reakcija (EDR), analiza razine određenih neurotransmitera i hormona u organizmu te praćenje drugih promjena u tjelesnom funkcioniranju (tjelesna temperatura, srčani ritam, krvni tlak, znojenje i sl.).
U mozgu psihopata
Novija istraživanja ukazuju na to da su u podlozi psihopatije disfunkcije određenih dijelova mozga. Među njima su, prije svega, limbički i paralimbički dijelovi mozga (amigdaloidne jezgre, hipokampus, prednji dio cingularne kore i orbitofrontalni korteks), koji reguliraju ponašanja važna za naš opstanak poput bijega, borbe, hranjenja, seksualnog ponašanja i reguliranja emocija. Ti se dijelovi mozga spajaju s frontalnim korteksom mozga čija je uloga integriranje emocija s višim kognitivnim procesima poput planiranja, rješavanja problema, donošenja odluka, kontroliranja vlastita ponašanja, razumijevanja socijalnih normi i slično. O tome koliko dobro funkcioniraju limbički, paralimbički i frontalni dijelovi mozga ovisi kakvo će biti nečije ponašanje.
Kod psihopata su ustanovljene anatomske promjene u amigdaloidnim jezgrama, koje se očituju kao smanjenje sive tvari (površina mozga sastavljena od živčanih stanica), a ustanovljeno je i smanjenje njezine bazolateralne jezgre. Također, fMRI studijama potvrđeno je da su psihopatske osobine povezane s abnormalnostima u prokrvljenosti amigdale. Te su strukturalne i funkcionalne promjene u amigdaloidnim jezgrama temeljne za pojedine osobine i ponašanja psihopata: neustrašivost u prijetećim situacijama, kršenje pravila i moralnih vrijednosti, nemogućnost učenja adekvatnog reagiranja na ugodne i neugodne podražaje, odnosno učenje o vrijednosti predmeta ili postupaka iz izraza straha, tuge ili sreće bliskih osoba.
Kod psihopata je ustanovljen smanjen volumen sive tvari i u prefrontalnom korteksu (PFC). Kod osuđenih psihopata volumen PFC-a je za oko 22 posto manji nego kod osoba koje nemaju psihopatske osobine. Čini se da oštećenja u PFC-u mogu poticati obrasce nemoralnog ponašanja i impulzivne reakcije karakteristične za psihopatiju. Dokazano je i da oštećenje orbitofrontalnog dijela PFC-a često rezultira patološkim laganjem, neodgovornošću, promiskuitetnim seksualnim ponašanjem, površnom afektivnošću i nedostatkom krivnje ili kajanja. Što se tiče funkcionalnosti PFC-a kod psihopata, eksperimentalno je ustanovljeno da je aktivnost specifičnih dijelova PFC-a smanjena u situacijama koje zahtijevaju moralno rasuđivanje, socijalnu suradnju, tijekom uključivanja u društveno interaktivne igre, pri gledanju slika koje prikazuju kršenje zakona i moralnih vrijednosti te u situacijama koje induciraju strah. Nasuprot tome, istraživanja su pokazala relativno povišenu aktivnost u toj regiji kada im je prikazivano kažnjavanje njihovih suparnika.
Hormonalne karakteristike psihopata
Što se tiče hormona, čini se da je izvor emocionalnih deficita uočenih u psihopatiji rezultat neravnoteže hormona kortizola i testosterona. Smatra se da istodobno niska razina kortizola i visoka razina testosterona mogu pridonijeti psihopatiji. Za one koji ne studiraju medicinu, i sve druge koji nisu upoznati sa značenjem pojma, kortizol je glukokortikoidni hormon čija je uloga mobilizirati tjelesne resurse i osigurati energiju za vrijeme stresnog događaja. Kortizol je odgovoran za povećanje osjećaja straha i za povlačenje u opasnim situacijama. Testosteron je povezan s osjetljivošću na nagrađivanje, a i s intenzitetom doživljavanja straha, pri čemu je taj osjećaj niži kod onih koji imaju višu razinu testosterona. Manipuliranjem ravnoteže između kortizola i testosterona mogu se uočiti kritične promjene u ponašanju pojedinca pri donošenju odluka. Što su razine testosterona u krvi više, osoba manje osjeća strah i sklonija je uključivanju u ponašanja koja mogu donijeti nagradu. Jednako tako, što je razina kortizola u krvi osobe niža, osoba će reagirati s manje straha i manje se povlačiti u opasnim situacijama.
Nada je u znanosti
Uzimajući u obzir najnovija dostignuća u razumijevanju neurobiologije psihopatije, može se očekivati da će se budući tretmani psihopatije temeljiti na farmakološkim mehanizmima kako bi se utjecalo na neurotransmiterski i hormonski disbalans ili uključivati tehnike koje bi mogle izravno promijeniti funkcioniranje određenih područja mozga. Jedna je od obećavajućih tehnika transkranijalna magnetska stimulacija (rTMS) koja se koristi za stimulaciju mozga pomoću vrlo jakih, pulsirajućih magnetskih polja, što dovodi do promjena kortikalne reakcije u stimuliranom području. Neinvazivna je, ne brinite se.
Dotad, neki ljudi, nažalost, neće imati mogućnost birati hoće li biti loši.
Autorica: studentica Antonela Sardelić
Mentorica: prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić
