Pismo
Dobar dan, oprostite na smetnji. Ne znam možete li mi pomoći. Ali evo…
Jako sam nesigurna u sebe. Toliko da ta nesigurnost negativno utječe na svaki aspekt moga života. Moju adolescenciju obilježili su odnosi i događaji (toksično prijateljstvo, problematična ljubavna veza, seksualno zlostavljanje) zbog kojih sam bila depresivna, imala suicidalne misli i zatvorila se u sebe, odmaknula se od obitelji i prijatelja. Prošlo je od toga dosta vremena i danas se osjećam puno bolje, ali neke posljedice svega toga ostale su. I ne mogu si pomoći. Na primjer, često su me u prošlosti nazivali “glupom”, zbog čega sam sav napor uložila u obrazovanje kako bih dokazala drugima da nisam glupa, i postala sam odlikašica.
Dobri bodovi/ocjene odraz su moje vrijednosti kao osobe i u teoriji znam da to ne bi trebalo tako biti, ali svaki put kada ostvarim lošije bodove ili padnem neki ispit, imam „mental breakdown“ i pojavi mi se kao neki glasić u glavi koji mi konstantno govori kako nikada ni za koga neću biti dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno lijepa… I taj se glasić pojavljuje svaki put kada napravim neku pogrešku ili nešto što smatram da nije bilo kako treba. Svjesna sam da sam čovjek i da griješim i da je u redu pogriješiti, ali jednostavno si to ne mogu dopustiti jer se bojim da će me netko zbog toga napustiti ili ću nekoga razočarati.
Konstantno „overthinkam“, analiziram svoje i tuđe ponašanje i ako se dogodi i najmanje odstupanje u ponašanju kod drugoga od uobičajenog, automatski mislim da sam nešto pogrešno napravila i osjećam se krivo i plačem zbog toga. Trenutačno sam u vezi s najboljim dečkom na svijetu. Smatram da je predobar za mene i da ga ne zaslužujem. Svaki put kada napravim neku grešku, razgovaramo o tome i on mi lijepo, polako objasni kako bi možda mogli popraviti neki problem, ja na to užasno reagiram i ne prestajem razmišljati o tome da bi trebao prekinuti sa mnom jer je predobar za mene i ne zaslužuje nekoga tko radi takve greške. Bilo kakve greške.
Ne znam zašto sam takva. Ne želim biti takva. Pokušavala sam si pomoći na razne načine, ali toga glasića u glavi nikako se ne mogu riješiti. Ne znam kakav odgovor očekujem. Samo želim da to prestane i da se nekako vratim na staro. Hvala Vam na odgovoru, ako ga bude bilo… Jer ne znam više što učiniti, očajna sam.
Odgovor
Prije svega, čestitam Vam na svim uspjesima koje ste do sada postigli i pritom ne mislim samo na školovanje i odluku da ćete uložiti najviše što možete kako biste ostvarili potencijale, već i na želju da Vam život unatoč teškoćama bude najbolji mogući. Mislim da ste pokazali veliku hrabrost kada Vas ni toksično prijateljstvo, problematična ljubavna veza i seksualno zlostavljanje nisu spriječili da nastavite svoj put. Ta traumatična iskustva naravno utječu na Vaše osjećaje i ponašanja, i ostaju kao ožiljak koji treba posebno tretirati. Prilično ste svjesni vlastitih obrazaca ponašanja, analizirali ste samu sebe i možda previše razmišljali o sebi tako da potvrdite ideju da niste dovoljno dobri ili sposobni. Na taj ste način svaki put ušli u isti krug razmišljanja koji Vas dovede do istog zaključka. Da biste izašli iz toga „začaranog kruga“ misli i osjećaja, potrebno je uvesti nešto novo, neka nova razumijevanja sebe i vlastitih postupaka.
U psihoterapijskom dijalogu u kojem je psihoterapeut odgovoran za stvaranje konteksta razgovora i odnosa, moguće je zajedničko kreiranje prihvatljivijih i funkcionalnijih modela osjećaja i ponašanja. Kada u jednom trenutku postane moguće odvojiti od sebe neizmjernu teškoću, naravno da postane jednostavnije i lakše. Kada nam netko pomogne nositi teške stvari, ne bude odmah lagano, ali je dobar osjećaj da postoje osobe koje žele biti s nama kada nam je teško. Čini mi se da neki ljudi, poput Vašeg dečka, imaju upravo takvu ulogu i važno im je da budete što bolje.
Monolog koji se odvija u Vašim mislima ne mijenja se već dosta vremena i možda je upravo sada trenutak u kojem će biti moguće promijeniti taj kritički i nemilosrdni „glasić“ u prijateljski i savjetodavni glas koji će Vam u teškim situacijama pomoći da se borite za sebe i da ne odustajete od ideje da uvijek može biti drukčije i da vrijedi nastaviti svoj put.
Anamaria Blažić, psihologinja
