Pismo
Dobra večer,
Ne znam kako na najednostavniji način kazati u kojem sam problemu. Ne želim duljiti pa ću to ispričati u nekoliko crta. Sad ću krenuti u treći razred srednje škole, a u cijeloj osnovnoj školi, svih osam godina, bila sam izložena emocionalnom nasilju i nisam stekla nijednog prijatelja te danas zbog toga osjećam velike posljedice. Ni danas nemam apsolutno nikoga. Ne znam kako se vezati, ne znam kako se ponašati pravilno prema drugima, bojim se povezati. Stekla sam najbolju prijateljicu koju sam izgubila i to me skroz uništilo jer se pretjerano vežem. Gotovo pa mogu reći da me apsolutno nije briga za ljude, ne osjećam nikakvu povezanost. Osjećam se, naravno, loše jer nemam nikoga, ali, opet, mogu reći da više volim životinje od ljudi, no znam da ne mogu biti sama jer sam žalosna, ne izlazim nikamo, otac mi ograničava izlaske (okej, to je sad više obiteljski problem i to ne mogu mijenjati)… Pala sam razred, nisam uopće bila skocentrirana. Evo, u zadnjih godinu i pol ne znam što se događa sa mnom. Zdravlje mi je u katastrofalnom stanju, povišeni tlak, naglo debljanje i ubrzani otkucaji. Naravno, išla sam na preglede, liječnica mi je rekla da se moram smiriti ili ću na završiti na lijekovima, i to je to. Kući uglavnom ništa ne radim, osim što pripremim ručak ili obavim nešto oko kuće, ali većinom jedem, i ne mogu prestati, i ležim i ne izlazim jer imam problem s ocem i radije ću ležati kući nego s njim progovoriti. Nemam podrške, nemam nikoga, zapetljala sam se u svakojake laži, u mnogim razgovorima ili nemam tema ili se stalno jadam i govorim o sebi. I premda sam svjesna svega toga, ne mogu prestati, želim, ali ne mogu. Zadajem si stalno mnoge ciljeve i isplaniram ih, ali mi ih je teško ispuniti zbog lijenosti. Znam da moram i da želim, ali nikako da se poguram jer jednako tako znam da me nije briga. Mene u zadnje dvije godine apsolutno ništa ne zanima, ne mogu se pronaći. Tih mojih problema ima napretek, a ovo što sam navela nije ni pola toga što me muči. Možda Vam se čini da pretjerujem jer imam sedamnaest godina, ali, vjerujte mi, dan za danom gubim strpljenje i ne osjećam se dobro.
Odgovor
Draga čitateljice,
Meni ništa od navedenog ne zvuči kao pretjerivanje i to što imaš sedamnaest godina samo govori da si mlada, ali svjesna problema te si odlučila potražiti pomoć. Vjerujem da se ne osjećaš dobro i da je onda teško pokrenuti se i promijeniti nešto. Na žalost, zbog socijalnog povlačenja i manjka kretanja te nepravilne prehrane i tvoje je tijelo počelo patiti, što ti je ugrozilo zdravlje. To je možda alarm koji se trebao upaliti kako bi napravila prvi korak i javila se barem (zasad) preko ovog portala.
Emocionalno zlostavljanje ima negativan učinak na psihološko zdravlje djeteta, emocionalni razvoj te osjećaj samopoštovanja. Emocionalno zlostavljanje treba promatrati u kontinuumu, od razmjerno blagih povremenih ponašanja do ozbiljnih, kontinuiranih koji izazivaju ozbiljne i dugotrajne posljedice. Ako su interakcije koje si imala s ljudima oko sebe kontinuirano imale neprijateljsko ozračje, ako su te kolege iz razreda odbacili, a kod kuće nisi nailazila na razumijevanje, tada se razvija nesigurnost i, posljedično, otežano uspostavljanje odnosa povjerenja. Na žalost, to sve rezultira ovime što si opisala: udaljavanje od ljudi, bliske odnose uspostavljamo s eventualno jednom do dvije osobe, a ako taj odnos pukne dolazi do još većeg udaljavanja i katastrofizacija poput: “Nikad neću naći prijatelje”, “Svi koje volim će me napustiti i povrijediti” i sl.
I kako izaći iz toga začaranog kruga? Jer voditi usamljeni život možda znači da nam nitko ne može nauditi, ali i sama vidiš da se ne osjećaš dobro, što govori da je potrebno nešto poduzeti. Premda si padom godine izgubila i poznatu školsku okolinu, možda je upravo to prilika da dobro pogledaš oko sebe i promotriš ljude kojima si okružena jer možda baš među njima postoji netko s kim bi mogla provoditi vrijeme na odmoru ili nakon škole, a s vremenom i ostvariti bliski kontakt.
Zadnje su dvije godine svima bile teške i mnogi su se ljudi distancirali od socijalnih kontakata, što je negativno utjecalo ponajprije na mlade, jer je mladima vršnjačka grupa izrazito važna, pa često čujemo i vidimo u praksi da se kod njih javljaju simptomi anksioznosti i depresivnosti, što dovodi do otežanog funkcioniranja kao posljedice pandemije. Time ti samo želim reći kako nisi sama i vjerujem da se i u tvojoj okolini nalaze mladi koji se ne osjećaju dobro, samo možda još nisu imali hrabrosti progovoriti o tome kao što si to ti učinila.
Jesi li razmišljala da o svemu tome porazgovaraš sa svojom obitelji? Možda bi i tvoj otac imao više razumijevanja kada bi shvatio kako se zapravo osjećaš? Postoje i različiti oblici stručne pomoći koji su dostupni mladima, a prvi korak obično bude razgovor sa školskim psihologom. Uvijek se možeš obratiti i svom obiteljskom liječniku/ci te zatražiti uputnicu za KBC Rijeka.
Vjerujem da si sad spremna izboriti se za sebe, a time i za svoje zdravlje. Samo hrabro naprijed!
Tamara Milovanović, psihologinja