Pismo
Već danima me muči problem nekontroliranog plakanja, a razlog je nepoznat. Radim i studiram, poprilično mi dobro ide i jedno i drugo, ali se konstantno osjećam usamljenom i ne mogu se više sama boriti protiv toga.
Odgovor
Draga djevojko,
Drago mi je čuti da ste uspješna studentica, koja uz to radi i zadovoljna je razinom svog funkcioniranja u tim područjima života. Nekako mi se čini da sređene objektivne okolnosti ističete kako biste naglasila nejasne razloge čestog nekontroliranog plakanja. Iako je bezrazložno plakanje moguće, uzrokovano hormonalnim ili neurološkim čimbenicima, mnogo je vjerojatnije da je ono reakcija na nakupljene emocije. I sama u upitu ukazujete na svoju usamljenost, kao i na to da vam je teško nositi se s time, što ipak upućuje na jasne razloge plakanja. Izgleda kao da se mnogo emocija u posljednje vrijeme nakupilo u vama.
Emocije se ne javljaju niotkuda već su pod utjecajem naših misli i vjerovanja. One proizlaze iz načina kako interpretiramo ono što se događa oko nas ili načina kako reagiramo na svoje unutrašnje misaone procese, unutrašnji govor, sjećanja… Jednostavnije rečeno, koju emociju ćemo doživjeti ovisi o tome kako gledamo na vanjske događaje i onog što sebi govorimo u vezi s njima. Za razliku od misli, emocije podrazumijevaju reakciju cijelog tijela i kada smo emocionalno uzbuđeni doživljavamo različite tjelesne reakcije, primjerice ubrzan rad srca, ubrzano disanje, preznojavanje, drhtavicu, plakanje…
Emocije, kakve god bile, nisu ni dobre ni loše; one jednostavno postoje, kao reakcije. Neke su neugodne, pa ih ljudi često potiskuju, negiraju, izbjegavaju ih, trude se ne osjećati ih, bore se protiv njih uvjeravajući se da je sve u redu ili se zaokupljuju brojnim aktivnostima. Kada emocije nakon dugo vremena počinju izlaziti na površinu, tada budu vrlo snažne i preplavljujuće i često se osobama čini da ih ne mogu izdržati… Istina je zapravo drugačija: bježanje od emocija dovodi do psihosomatskih tegoba, pojačane anksioznosti, depresivnog raspoloženja, umora, pada energije, otupjelosti i praznine, a za razliku od toga kada emocije izrazimo, osjećamo se bolje.
Snažne emocije često su izazvane nezadovoljenim potrebama. Tek kada emociju prepoznamo i prihvatimo, možemo prepoznati i potrebu koja stoji u pozadini i tada emocije dobivaju novi i dublji smisao. Kada dobijete uvid u svoje potrebe, možete ih početi ostvarivati. Ako uzmemo to u obzir, onda su emocije znak, a ne problem. Iza usamljenosti se često nalazi potreba za društvom i privrženošću. Možda ste radeći i studirajući zanemarili neke od svojih osnovnih potreba? Ja vam stoga preporučam da iskoristite situaciju plakanja kako biste se bolje upoznala sa svojim emocijama i potrebama. Usredotočite se tada na svoj doživljaj, na promjene u tijelu koje se događaju, na senzacije koje osjećate i gdje ih osjećate; prepoznajte što vam sve tada prolazi glavom; pokušajte prepoznati emociju i pustiti da bude neko vrijeme s vama, doživite je i uvažite da je tu. Možete sačekati da prođe ili koristiti razne kreativne načine da je izrazite i izventilirate (primjerice da pišete bez zastoja što god vam pada na pamet ili oslikate svoj doživljaj).
Prepoznati, prihvatiti i izraziti emocije je vještina koja se može naučiti i koju treba uvježbavati. Možete to činiti sama, istražujući različite mogućnosti, ili zatražiti pomoć psihologa koji će vam u tome pomoći. Obzirom da ste studentica, imate pravo na besplatno savjetovanje u Psihološkom savjetovalištu Sveučilišnog savjetovališnog centra.
P.S. Prilažem link na jedan podcast o usamljenosti koji bi mogao biti koristan početak osobnog istraživanja: https://www.thisisdoctorz.com/dr-z-on-loneliness
Sretno!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
