Pismo
Pozdrav,
često sam se tijekom odrastanja, a i sada, osvrtala na nekoliko “konzistentnih” pitanja/problema pa bih voljela čuti i vaše profesionalno mišljenje s obzirom na to da su svi dosadašnji razgovori o sličnoj tematici vođeni s bliskim prijateljima. Da se pokušam predstaviti i staviti svoja pitanja u kontekst: moja je procjena same sebe da često naginjem lošijim raspoloženjima i nadraženosti, no nikada dulje vrijeme. Smatram da koliko-toliko uspijevam u racionaliziranju nekih strahova i sumnji, kao i verbaliziranju stvari koje me muče.
1) Motivacija. Često se osjećam loše zbog nečega, odlučim poraditi na tome i najčešće motivacija, koja me drži da nastavim, traje prilično kratko – do prve poteškoće ili izazova. Tada najčešće odustanem smatrajući da “nema smisla” i “nije vrijedno” truditi se. Shvaćam da je to zamka i opravdanje, no i dalje mi je teško nastaviti u takvome mentalnom stanju – ne uspijevam pronaći optimističniji pogled na stvari koji bi me i dalje motivirao.
2) Kako pronaći ono što volimo. Često sam s više ljudi raspravljala o tome jesu li naši interesi i hobiji nešto što dolazi “samo od sebe” ili se moramo aktivno truditi pronaći ih? To je možda više posvećeno “bijegu od svakodnevice”, odnosno odmoru od posla i ostalih obveza. Osobno, u životu nisam uspjela naći neki “ultimativni interes”. Primjerice, ljudi sviraju instrumente, bave se sportom, borave u prirodi… No ja nisam uspjela iskristalizirati neki specifičan interes – to me često pogađa jer ispada da mi treba prisutnost druge osobe ili nekoga konkretnog događaja kako bih se osjećala ispunjeno, a uistinu ne želim opterećivati ljude oko sebe time da o njima ovisi moja sreća i zadovoljstvo.
3) Življenje u trenutku. Često naletim na savjete: da bismo bili ispunjeni, potrebno je živjeti u trenutku, bez fokusiranja na prošlost ili budućnost. A ja se upravo opterećujem ili prošlošću ili budućnošću. Kako se više usredotočiti na sadašnjost i trenutačno emocionalno stanje, radije nego na budućnost/prošlost?
Isprike zbog dulje poruke i hvala na čitanju i utrošenom vremenu.
Odgovor
Draga ____,
U uvodu u pitanje sama si ukazala na jednu zakonitost našeg funkcioniranja. To je ono što ti nazivaš „konzistentnost“, odnosno činjenica da se isti obrasci razmišljanja, osjećanja i ponašanja često ponavljaju pa se tako nerijetko bavimo uvijek istim/sličnim problemima, ponavljaju nam se slične situacije, reagiramo na sličan način i osjećamo se slično, proživljavajući zapravo emocije iz nekih prošlih situacija ili odnosa.
Naš doživljaj sadašnjosti potaknut je prošlim događajima i našim tumačenjem tih događaja. Način kako smo protumačili situacije iz prošlosti postalo je naše uvjerenje o nama samima, drugim ljudima, svijetu koji nas okružuje i budućnosti koja nas čeka i sadržano je našim sadašnjim mislima. Neka od svojih uvjerenja i životnih pravila napisala si u svom pitanju, poput onog da nema smisla truditi se, a posljedica tog uvjerenja jest odustajanje kad naiđeš na prepreku. Takva reakcija podržava uvjerenje, jer odustajući ništa se ne mijenja pa potvrđuješ sebi da to tako jest, nesvjesna da propuštaš priliku isprobati nešto drukčije i steći novo iskustvo koje će onda utjecati na stvaranje i podržavanje novog uvjerenja (možda onog da su teškoće i prepreke normalan dio promjene ili da s teškoćama zapravo rastemo i mijenjamo se).
U tvojim pitanjima uočavam da mnogo promišljaš o njima, očekujući da će ti takvo promišljanje i razmjena ideja dati odgovor i put, vjerujući da bi uz to mogla biti optimističnija, motiviranija, zadovoljnija sama sa sobom, manje opterećena prošlošću ili brigama o budućnosti. U tome i jest zamka jer se pretjeranim promišljanjem i traženjem „točnih“ odgovora udaljujemo od svojih emocija, a u njima je put. Neugodne emocije ne samo da su normalne, nego su i iznimno važne jer nas upozoravaju i šalju nam poruku o našim potrebama. Važno ih je prepoznati, biti s njima, prihvatiti ih… Prihvatiti da je sasvim normalno s vremena na vrijeme osjetiti depresivno raspoloženje, da je sasvim normalno nemati istu razinu motivacije, volje ili osobnog ispunjenja, prihvatiti da u konačnici sve ima svoj smisao i razloge.
Prihvaćanje emocija samo je jedan način svjesna življenja. A upravo su svjesnost i prihvaćanje put kojim dolazimo do odgovora, ali ne univerzalnih odgovora, već onih koji su u skladu s našim vrijednostima i našim potrebama. Svjesnost pomaže izlasku iz automatskih obrazaca mišljenja i ponašanja i nježno nas vraća samima sebi, bez potrebe da bježimo od sebe jer u nama samima leže odgovori!
I sama si primijetila da se proces svjesnosti ne odvija tako lako, sam od sebe. Svjesnost treba učiti, njegovati svakodnevnom vježbom meditacije kojom se usredotočavamo na jedan dio našeg iskustva: disanje, tjelesne senzacije, emocije, misli, porive, ponašanja ili iskustva koja doživljavamo svojim osjetilima. Na taj način intenziviramo doživljaje, mijenjamo odnos prema njima, razvijajući strpljenje i prihvaćanje. Osim meditacije, postoje brojne i različite vježbe učenja svjesnosti. Iako su vježbe prilično jednostavne, cjelokupan proces zahtijeva napor, disciplinu, strpljenje i mnogo tolerancije. Nije ga lako svladati samostalno, ali srećom postoje brojne aplikacije kojima se možeš koristiti (preporučujem Smiling Mind ili Headspace), a još je bolje naći stručnu osobu koja će te voditi na tom putu. To zahtijeva tvoj trud, ali ne tako da se trudiš pronaći interes i volju u tim aktivnostima, već da se potrudiš to činiti svaki dan, čak i kada nisi za to raspoložena, čak i kada sumnjaš isplati li se. Ono što je dobro za nas, nije baš uvijek povezano s ugodom.
Na kraju bih samo voljela potaknuti tvoju svjesnost o onome što imaš: bliske prijatelje s kojima možeš razgovarati; sposobnost i spremnost da verbaliziraš sebe; racionalno promišljanje kojim uspijevaš umanjiti svoje strahove i sumnje; spoznaju kako loša raspoloženja prolaze. Imaš ljude s kojima i aktivnosti u kojima si ispunjena i sretna. Njeguj to!
Nataša Jelenić Herega, dipl. psihologinja
