Pismo
Muči me nedostatak motivacije i velika prokrastinacija. Provodim previše vremena buljeći u mobitel i ne mogu se natjerati da prestanem. Na zadnjoj sam godini faksa i odbrojavam dane do diplome i iako se veselim završetku, s druge strane sam iznutra prazna jer sam već na trećoj, četvrtoj godini shvatila da nisam trebala upisati medicinu, ali sam previše uložila da bih sad odustala. Prije sam stvarno imala strast prema medicini, ali kako sam se kroz godine jako mučila na faksu, izgubila sam tu iskru, pogotovo slušajući iskustva svojih prijatelja i poznanika, mladih doktora koji su u prevelikom stresu i previše rade i nisu zadovoljni.
Veliki sam sportaš i to mi je uvijek pomagalo da se nosim s time što sam pogriješila svoj životni put jer mi je značilo stavku života u kojoj mi stvarno dobro ide i uživam u njoj. Od prve godine faksa trenirala sam triatlon i zaljubila se u taj sport, ali sam se jako puno mučila s kukovima i na kraju sam, nakon dugogodišnjeg oklijevanja, potražila liječničku pomoć. Rečeno mi je da ne smijem trčati i da promijenim sport. To je bilo prije godinu dana i otad sam krenula na „jiujitsu“ s dečkom i iako mi se sport sviđa i lijepo mi je s dečkom trenirati, nije mi to to, premalo mi je treninga i fali mi jako nekakav trening izdržljivosti . Još uvijek nisam preboljela trčanje jer mi je to bilo više od sporta, trčanje mi je davalo neku slobodu da idem bilo kada bilo kamo, a da ne ovisim o nekom prijevozu jer sam trčanjem išla na faks, na bazen itd.
Moj dečko misli da mi trčanje fali samo zato što to jedino ne smijem, jer mi ne fali plivanje i rijetko vozim bicikl, ali nije tako. Jednostavno nemam novaca ići i na „jiu“ i na bazen, a voziti bicikl u Rijeci jako je nezahvalno. A i ne mogu mu reći jer znam da će mi htjeti plaćati članarinu, a ja to ne želim jer već plaća sve što radimo zajedno. Često mi kupuje i hranu i iako sam zahvalna, katkad se više osjećam kao da sam mu dijete, a ne cura.
Želim naći neki studentski posao jer sam odlučila ove godine ići na vozački i općenito sam umorna od toga da stalno moram razmišljati hoću li imati dovoljno novca za cijeli mjesec. Već dva mjeseca govorim kako moram naći posao i nikako da se pokrenem, da se javim na neki oglas ili da se javim šefici kod koje sam radila ovo ljeto. Svaki put kad vidim neki oglas za posao koji bi mi odgovarao, koji mi je blizu, imam neke racionalizacije u glavi kako oni ne bi mene primili, kako ne bi onda uopće imala slobodnog vremena itd. Nikako da se pokrenem.
Malo se i mučim sa zdravljem, imam neku misterioznu probavnu bolest s nespecifičnim tegobama i u zadnu godinu-dvije obilazim liječnike. Svi odreda misle da mi nije ništa, da je sve to zbog hormona i stresa i da će se povući kad završim faks. Iako nisam protivnik ideje da se psihički problemi mogu odraziti fizičkim simptomima, mislim da nije to i osjećam se kao da me nitko ne shvaća ozbiljno jer sam mlada i žensko pa ne mogu biti bolesna, nego mora da sam neurotična.
Još me neke stvari muče, ali imam osjećaj da sam pretjerala s tekstom i osjećam se malo nezahvalno što sam tako nesretna jer stvarno nemam nekih većih privatnih problema. Imam super obitelj i super dečka i njegova obitelj je super i sve ih volim i oni vole mene, ali jednostavno sam zapela, osjećam se kao da me tijelo izdaje i da što god da napravim sa sobom u životu, neće biti bolje.
Odgovor
Poštovana,
imati podršku okoline i skladne odnose s bližnjima jako je važno, ali je još važnije kakav odnos imamo sami sa sobom. Pobornik sam neodustajanja pa mislim da sad pred kraj fakulteta nema smisla razmišljati o „krivom“ izboru. Bez obzira na to što se primarna strast pretvorila u mučenje, ne mora značiti da će se agonija nastaviti kao kod vaših kolegica i kolega, jer većina životnih situacija i izbora ima svoje uspone i padove, bitno je samo da u fazama „padova“ ne odustajemo, nego nastavimo dalje. Kako sam shvatio, trčanje Vam je bilo protuteža „krivom izboru“, a sad se čini da ni to više nije opcija pa je, na žalost, sve „pošlo po krivu“. Pokušavate naći posao, a ni tu nema plana ili strategije, a vrijeme provedeno na mobitelu dodatno povećava osobno nezadovoljstvo.
Sveukupno gledajući, stječe se dojam da bi Vam koristila podrška u obliku psihoterapijskog procesa budući da sve navedene teme u pozadini mogu imati dublje osobne procese koji se mogu osvijestiti, odnosno proraditi jedino na takav način. To nije znak „bolesti“ nego jednostavno opseg procesa zahtijeva kontinuiran rad, a odgovore na sva Vaša pitanja nije moguće dati ovakvim jednokratnim osvrtom jer se stječe dojam da sebe, prema opisanim relacijama s okolinom, doživljavate iz „pozicije djeteta“, što svakako jest pretpostavka za osobni rast i razvoj. Stoga predlažem da prvo krenete od pronalaženja studentskog zaposlenja, javite se šefici kod koje ste radili ovo ljeto, pa ako ne bude uspješno, nastavite dalje tražiti.
Čini mi se da je to u ovom trenutku najjednostavniji korak ka samostalnosti, a onda i mogućnosti preispitivanja ostalih odnosa s važnim osobama iz okoline. Što se tiče trčanja, potražite više nezavisnih mišljenja stručnjaka, proučite mogućnosti rehabilitacije, a sve kako bi se eventualno mogli nastaviti baviti trčanjem. Dugoročno, bit će važno da sve više osluškujete sebe, svoje stvarne želje i potrebe, kako biste mogli preuzeti odgovornost za svoje izbore i posljedice te na taj način osnažiti sebe i povećati osobno zadovoljstvo jer ma kako nam se nekad naši odabiri poslije činili kao ne baš najbolji, uvijek ih je lakše prihvatit i ostavljaju manje emocionalne posljedice ako su isključivo naši. Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
