Pismo
Pozdrav, zadnjih nekoliko mjesecu, od početka novog semestra na fakultetu, susrećem se sa simptomom lelujanja, vrtoglavice, koji je prerastao u anksioznost i nekoliko napada panike koji su završili odlaskom na hitni prijem zbog jakog udaranja srca i osjećaja težine u prsima, teškog gutanja. Obavila sam razne pretrage i nigdje nije bilo nikakvih problema, osim malih odstupanja u audiološkom nalazu; audiolog mi je prepisao antidepresive i antiepileptik (nikada nisam imala epileptičan napad). Antidepresive sam u početku uzimala, no stvarali su mi velike mučnine zbog kojih sam bila primorana ležati, što me je ograničavalo u obavljanju uobičajenih dnevnih aktivnosti. Audiolog mi je preporučio i audiološke vježbe koje već neko vrijeme redovito radim, ali još uvijek ne vidim napredak. Počela sam uzimati preparate na prirodnoj bazi, no ni od njih još uvijek ne vidim napredak. Psihijatar kojega sam posjetila rekao mi je da koristim već sve tehnike za smanjenje anksioznosti i nije me uputio nigdje dalje. Što vi mislite – kako da si pomognem vratiti se u normalu. Teško mi je živjeti ovako, svjesno nisam pod nekim stresom, osim ovih simptoma koji na mene jako utječu i ne mogu se oduprijeti razmišljanju o njima. Hvala unaprijed, lijep pozdrav!
Odgovor
Draga djevojko,
drago mi je što si pronašla hrabrosti u ovom izazovnom životnom razdoblju i obratila se za pomoć. Hvala ti na povjerenju.
Iz tvog pisma mogu iščitati kako se trenutačno nosiš s različitim stresnim situacijama. No jednako tako mogu prepoznati da se zaista trudiš i radiš na tome da se osjećaš bolje. Pohvalna je takva razina predanosti. Pokušat ću ti u nastavku dati neke savjete koji ti mogu olakšati taj put.
Navodiš kako već nekoliko mjeseci prepoznaješ osjećaj anksioznosti te kako si imala napadaje panike. Ako dobro zaključujem, ti se napadaji panike još uvijek javljaju. Želim te utješiti i pojasniti ti kako oni nisu neuobičajena pojava, puno više ljudi nego što možda misliš ih povremeno ima. Iako je vrlo neugodno iskustvo, napadaj panike sam po sebi nije opasan. Javlja se kao posljedica visoke anksioznosti, koja je uglavnom uvjetovana nekom situacijom ili događajem (kojih ne moramo nužno biti svjesni). Kada doživi napadaj, osoba ima osjećaj da će umrijeti, da će poludjeti ili da će se nešto strašno dogoditi. No koliko si puta čula da se to zaista i dogodilo? Anksioznost koja naglo poraste u takvim situacijama, nakon nekoliko minuta počinje prirodno opadati. Tijelo se umori i iscrpi svoje resurse. Stoga, od napadaja panike osoba ne može umrijeti niti poludjeti.
Prepoznavanje uzroka paničnog napadaja važan je korak ka rješavanju problema. Važno je prepoznati – javlja li se panika u nekim specifičnim situacijama? Postojili neki uzrok ili obrazac? O čemu osoba razmišlja netom prije nego što krene napadaj? Okidač za napadaje panike mogu biti specifične situacije ili događaji, ili pak tjelesni simptomi (poput lelujanja i vrtoglavice) koji mogu biti uzrokovani i nekim objektivnim medicinskim stanjem, a koje osoba onda doživi izrazito neugodno i strahuje od posljedica. Čini mi se da se kod tebe upravo to i dogodilo. Simptomi lelujanja i vrtoglavice doveli su do straha, krenule su se javljati negativne (i možda katastrofične) misli te je došlo do napadaja panike. Taj se vrtlog pokrenuo i počeo rasti. S vremenom te to iskustvo dovelo do toga da si se možda i počela uzbuđivati već na minimalnu pojavu nekih simptoma, što je samo održavalo tvoju anksioznost. Kako ti se to tumačenje čini? Ima li ti smisla i prepoznaješ li nešto od toga kod sebe?
Pri suočavanju s panikom ključno je da se osoba izloži onome što je zastrašuje, odnosno da se izloži panici. Pritom se osoba može postupno izlagati određenoj situaciji ili samim simptomima panike (npr. namjernim induciranjem napadaja panike hiperventilacijom i sl.). Cilj je da osoba svjesno doživi napadaj panike i da vidi da se ništa strašno neće dogoditi. Sjeti se kako sam ti prije napisala da će anksioznost u tim situacijama prirodno opasti.
Osobe koje se bore s napadajima panike vrlo se često upuštaju u tzv. sigurnosna ponašanja, odnosno izbjegavaju određene situacije ili koriste neke zaštitne mehanizme da bi se s takvim situacijama suočili. Stoga, pri izlaganju treba raditi i na ukidanju tih sigurnosnih ponašanja. Pokušaj razmisliti o tome koristiš li ti neka takva ponašanja. Na koji se način suočavaš s napadajima – koje strategije koristiš te imaš li neka ponašanja koja ti pomažu? Dovode li takva ponašanja do toga da izbjegavaš neke situacije ili ne možeš samostalno obavljati neke aktivnosti?
Neke od tehnika koje već sada možeš primijeniti u lakšem nošenju s anksioznošću jesu tehnike opuštanja. To su tehnike koje je potrebno uvježbavati kada se osjećaš opušteno, kako bi ih mogla primijeniti kada anksioznost poraste. Na internetu ili na mobilnim aplikacijama možeš pronaći razne vježbe disanja (npr. mobilna aplikacija Breathing Zone) i uvježbavati disanje. Tehnike opuštanja nemoj koristiti pri napadaju panike jer tada one postaju sigurnosno ponašanje (a sjeti se, cilj je da se upravo izložimo toj anksioznosti). Tehnike služe da se preko dana počneš osjećati opuštenije.
Pokušaj si odrediti jednom u danu vrijeme za brigu. To znači da ćeš si odvojiti 15 – 30 minuta u danu kada ćeš se aktivno brinuti, a ostatak dana pokušaj se što manje usmjeriti na takve misli. Kada se one pojave tijekom dana, prepoznaj ih i reci sebi da ćeš o tome razmišljati kada dođe vrijeme za brige te pokušaj preusmjeriti pažnju na nešto drugo.
Osjećaju anksioznosti uglavnom prethode negativne misli. Često su one toliko brze, da ih i ne primijetimo. Negativne misli koje se javljaju potiču spiralu negativnih emocija i tjelesnih senzacija. Stoga je potrebno raditi upravo na zaustavljanju takvih misli i njihovoj promjeni. S vremenom, kada se počneš osjećati opuštenije, probaj opažati što ti prolazi kroz glavu i koje se to misli javljaju. U kojim se situacijama javljaju pojedine misli i koliko te one uznemiruju? Koje se emocije javljaju i što osjećaš u tijelu? Za svaku negativnu misao pokušaj naći jednu pozitivnu ili neutralnu misao i kada se ponovno javi ta negativna misao, zamijeni je onom pozitivnom/neutralnom. Ako imaš problema s tim, zapiši si pozitivne misli na papiriće i pročitaj ih naglas kada se jave one negativne. S vremenom možeš početi tražiti dokaze za i protiv pojedine misli. Za neke katastrofične misli pokušaj si zapisati kolika je vjerojatnost da se to zaista i dogodi. A ako se i dogodi, koja je najgora moguća posljedica tada – što bi to za tebe značilo? Vidjet ćeš da će takvim kritičkim i istraživačkim pristupom te misli postati manje strašne.
Vjerujem da možda ovo što čitaš sada zvuči zastrašujuće, no napadaji panike i anksioznost uspješno se mogu kontrolirati, a uza stručno vodstvo većina osoba uspije prevladati napadaje i lakše se suočavati s prisutnom anksioznošću (koja se ujedno i smanji). Uputila bih te na kraju pisma na besplatno savjetovalište u kojem možeš zajedno sa stručnjakom poraditi na tome. Ne moraš kroz to prolaziti sama.
Osvrnula bih se na još jednu stvar koju sam uočila u tvom pismu. Ako sam dobro razumjela, navodiš kako je uzimanje antidepresiva dodatno ograničilo tvoje izvršavanje dnevnih aktivnosti. Jesi li i prije početka mučnina imala osjećaj da se manje angažiraš u svakodnevnim aktivnostima? Kakvo je tvoje raspoloženje općenito? O čemu najčešće razmišljaš? Jesi li izbjegavala neke situacije? Anksioznost može dovesti i do depresivnog raspoloženja pa bih te svakako pozvala da detaljnije pokušaš izvidjeti što se kod tebe događa te prepoznaješ li takvo raspoloženje. Ako da, za početak se postupno uhvati aktivnosti koje si prije odrađivala – dan po dan, aktivnost po aktivnost. Čak iako možda nemaš volje, odradi makar jednu aktivnost dnevno koja ti je prije stvarala osjećaj ugode. Prati aktivnosti koje provodiš te kako se osjećaš kada ih radiš. Pokušaj vidjeti što je ono što te najviše uznemiruje, a što ti najviše pomaže. Postupno one uznemirujuće aktivnosti zamijeni onim ugodnijima.
Što se tiče terapije koju ti je propisao liječnik, vjerujem da i sama prepoznaješ koliko je važno da je se pridržavaš, a ako osjećaš neke teže nuspojave svakako o tome porazgovaraj s liječnikom koji ti je terapiju propisao. Želim te pohvaliti što redovito izvodiš vježbe koje ti je audiolog preporučio i što se trudiš pronaći dodatne načine kako si pomoći. Iako vjerujem da te simptomi opterećuju i remete funkcioniranje, sigurna sam da u tome možeš uspjeti.
Unatoč tvojim naporima koji su zaista primjetni, rekla bih da ti nedostaje podrška i usmjeravanje. Stoga bih ti savjetovala da potražiš stručnjaka koji ti može pomoći da pronađeš snagu u sebi i da se osjećaš bolje. Možeš se javiti u Psihološko savjetovalište Sveučilišnoga savjetovališnog centra i od kolegica potražiti pomoć (https://www.ssc.uniri.hr/hr/psiholosko-savjetovaliste.html).
Sve će biti OK!
Ana Đorić, psihologinja
