Pismo
U posljednje vrijeme, zapravo u zadnja dva mjeseca imam napadaje panike. Zapravo, već unazad godinu-dvije jako sam depresivna iako se to ne vidi izvana i postala sam veliki hipohondar, stalno mislim da sam bolesna, da mi je nešto i da ću umrijeti. Najviše me uplašio taj napadaj panike koji sam prvi put doživjela u šestom mjesecu – jako ubrzanje pulsa, otkazivanje ruku, zamagljen vid i opća panika. Uglavnom sam sad stalno u strahu od ponovnog napadaja panike i osjećaja da ću umrijeti ubrzo ako mi se panika ponovno javi. Ne znam je li to na psihološkoj bazi ili mi je stvarno nešto zdravstveno.
Odgovor
Napadi panike nisu nimalo ugodna pojava i razumijem da te plaše. Međutim, koliko god se činili zastrašujućim, zaista nisu opasni. Da bismo to razumjeli, moramo se podsjetiti što je panika i kako nastaje. Najjednostavnije ju možemo opisati kao lažni alarm koji se javlja kad krivo protumačimo normalne tjelesne promjene/senzacije kao opasne. Nastaje naglo i jako brzo eskalira, a, kao što primjećuješ, donosi intenzivne fiziološke reakcije, ubrzan puls, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, mučnine, osjećaj umrtvljenosti, nestvarnosti, mutan vid. Senzacije koje zapravo čine samo jako naglašenu stresnu reakciju.
Naš je organizam od pamtivijeka opremljen važnim mehanizmom: kad mozak prepozna da se nalazimo u nekoj vrsti opasnosti, alarmira tijelo i šalje mu poruku da se pripremi. Tijelo tada pokreće niz fizioloških promjena koje pomažu da skupimo dovoljno snage i energije kako bismo se borili ili pokušali pobjeći od opasnosti. Njih osjećamo kao ubrzan rad srca, ubrzano disanje, napetost mišića i dr. Za naš su organizam bazično korisne. Prisjeti se treme (anksioznosti) prije kakva važnog ispita ili radnog zadatka. Upravo nam trema pomaže da se pripremimo za događaj, budemo fokusirani i efikasni. Međutim, kod panike mozak postane preosjetljiv i sklon je aktivirati snažan alarm i onda kad realno nismo u opasnosti. Naprimjer, prvo iskustvo panike može biti potaknuto objektivnim faktorima poput pojačanog stresa, umora ili bolesti koji su popraćeni senzacijama fiziološke pobuđenosti. Ako njih krivo protumačimo kao opasne (npr. srce mi lupa, umrijet ću), bit će popraćene intenzivnim osjećajem straha. S obzirom na to da je toliko neugodno, već jedno iskustvo panike može povećati razinu osjetljivosti za tjelesne promjene. Tada postajemo pojačano usmjereni na tijelo, osluškujemo ga, pa i one promjene koje su potpuno normalne i očekivane mogu postati znak za uzbunu. To će dalje rezultirati pojačanom pobuđenošću i nizom tjelesnih senzacija koje obično negativno (katastrofično) interpretiramo, a onda i potpuno razvijenim paničnim napadom. U biti, u tijelu se nekako dogodi „puno buke nizašto“.J Osim toga, osobe s iskustvom panike mogu vrlo brzo početi povezivati određene situacije s većom vjerojatnošću javljanja panike, zbog čega se dogodi da ih opet bez objektivnog razloga za opasnost izbjegavaju (npr. tjelovježbu pri kojoj normalne tjelesne promjene poput ubrzana rada srca pogrešno interpretiramo kao znak opasnosti ili prijetećeg infarkta).
Kad se napad panike javi, obično ne traje više od tridesetak minuta i prođe čak i ako ništa ne poduzimaš. Međutim, ako se tijekom napada pokušaš prisjetiti toga da se ne događa ništa opasno i da će sigurno proći, na dobrom si putu da si olakšaš situaciju. Možeš naučiti i neke od tehnika opuštanja i prakticirati ih kad se javi panika. Naprimjer, tehnike disanja smanjuju intenzivne fiziološke promjene koje prate paniku. Svakako bih ti savjetovala da pročitaš knjigu prof. Andreje Kostelić-Martić Napadaj panike ili neka teška bolest. Sigurna sam da ćeš naći puno korisnih informacija i savjeta.
S obzirom na to da si navela da se osjećaš depresivno, važno je znati da se uz depresiju, kao i hipohondriju, često javlja panični poremećaj. Predložila bih ti da se ne boriš s teškoćama sama i da se javiš u neku od riječkih udruga i savjetovališta gdje ćeš dobiti stručnu pomoć i podršku. Također, katkad se dio simptoma panike može preklapati sa simptomima nekih tjelesnih teškoća pa je dobro konzultirati se s liječnikom obiteljske medicine koji će procijeniti jesu li potrebne kakve dodatne pretrage.
Želim ti svu sreću!
Marina Njegovan, psihologinja
