Pismo
Povremeni napadi panike, osobito tijekom javnog nastupa, odnosno prezentacija, popraćeni jakim osjećajem užasa i straha. Nemogućnost izražavanja emocija, konkretnije, volim dečka, ali se prema njemu ponašam hladno i ne znam kako to promijeniti.
Odgovor
Mlade osobe često osjećaju strah dok predstavljaju svoj seminar pred grupom ljudi. Dobre prezentacijske vještine stječu se vježbom, iskustvom, sazrijevanjem, stjecanjem sigurnosti u sebe i vlastite kompetencije. No dok se sve to ne dogodi, razumijem da ti treba pomoć.
Za početak želim ti objasniti da je u podlozi svih paničnih napada tjeskoba/anksioznost koja zapravo u pojedincu traje već neko vrijeme, a on je ne tretira na adaptabilan način. Naime, kada tjeskoba traje i traje, a pojedinac nije poduzeo ništa da je pokuša svladati, spriječiti ili se suočiti s uzrocima (a uzroci zaista mogu biti razni: od sniženog samopouzdanja, nesigurnosti u sebe, u svoju vrijednost ili kompetencije do realnih strahova koje smo doživjeli u prošlosti), nekad se može dogoditi da se tjeskoba razvije do svoga vrhunca. Tada govorimo o paničnom napadu.
Unatoč nekad stvarno dramatičnim psihičkim i fizičkim senzacijama koje ljudi osjećaju za vrijeme paničnog napada (jaka uznemirenost, osjećaj ‘gubljenja razuma’, strah od smrti, znojenje ili drhtavica, poremećena ravnoteža, navala topline, uspuhanost, katkad osjećaj gušenja, bolovi u prsima, podrhtavanje mišića cijelog tijela, mučnina ili slabost, vrtoglavica ili nesvjestica, poremećen ili zamućen vid, obamrlost ili trnci, ubrzan puls, lupanje ili preskakanje srca), bitno je da stalno negdje imaš na umu da ćeš preživjeti, da će to proći i da ćeš uskoro ‘izaći s druge strane tunela’.
Ako ćemo se baviti samo posljedicama tjeskobe, a to su prije navedeni dramatični psiho-fizički simptomi, liječnik može prepisati anksiolitike koji mogu pomoći da se osoba smiri. Naravno da je i to dobra opcija ako stručnjak procijeni da je to potrebno.
Zapravo bi se trebalo pozabaviti uzrocima. U tom slučaju preporučila bih ti da se uključiš u neki oblik psihoterapije koji bi ti pomogao da se suočiš sa svojim strahovima i utvrdiš je li riječ o racionalnim strahovima (oni koji su negdje utemeljeni u realitetu, odnosno u tvojoj prošlosti) ili su oni iracionalni (zamišljeni) te se zapravo tiču tvoje vulnerabilne mlade ličnosti. Psihoterapeut te može podučiti i raznim tehnikama (relaksacije) koje su zlata vrijedne u suočavanju sa stresnim situacijama ili onima koje tebi za sada izgledaju ugrožavajuće. Navest ću ti neke od njih:
– progresivna mišićna relaksacija (osjećaj tjelesnosti te svjesnost o vlastitom tijelu suzbija osjećaj gubitka kontrole i nepovezanosti uma i tijela)
– vježbe disanja (pravilno disanje – dijafragmom – vraća ravnotežu kisika i ugljikovog dioksida u krvi, smiruje)
– usredotočena svjesnost, engl. mindfulness, koristi se u bihevioralnoj terapiji, a riječ je o osvješćivanja sadašnjeg trenutka umjesto zaokupljenosti mislima i obvezama
– promjena okruženja – to je često najbrži način kako ublažiti napadaj panike, a služi nam kao distraktor od trenutne situacije, odnosno osjećaja koji trenutno dominira.
U literaturi sam naišla na sljedeću vježbu od sedam koraka o kojoj možeš razmisliti, a koja mi se čini kao kombinacija tehnike ‘promjene okruženja’, ‘usredotočene svjesnosti’ i ‘fokusa na vlastitu tjelesnost’:
1. Stavi ruku na nešto čvrsto.
2. Nabroji pet stvari koje vidiš.
3. Nabroji četiri stvari koje čuješ.
4. Nabroji tri stvari koje možeš namirisati.
5. Nabroji dvije stvari koje možeš osjetiti dodirom.
6. Usredotoči se na okus u ustima.
7. Ponovi iste korake u drugoj prostoriji.
Što se tiče drugog dijela tvojeg pisma, a odnosi se na dečka i nemogućnost izražavanja emocija, mislim da je zapravo riječ o povezanosti s tjeskobom o kojoj smo govorili prije. Ako smo tjeskobni i zabrinuti, ne možemo opušteno i spontano izražavati svoje emocije prema svom partneru.
Dakle, pokušaj se uključiti u psihoterapiju i pozabaviti se uzrocima tjeskobe. Oboružaj se tehnikama suočavanja sa stresom i tjeskobnim promišljanjima. Nauči tehniku relaksacije koja ti najbolje odgovara.
Bojana Smokvina Jokić, klinička psihologinja
