Pismo
Pozdrav, 24 su mi godine, imam dijete od dvije godine i trudnica sam. Imam napade panike od svoje 17. godine. Moj je najveći problem pritom što mislim da ću prestati disati i izgubiti kontrolu nad sobom. Znači, vikati, dozivati hitnu pomoć, plakati, trčati po ulici itd… najgori scenariji. Strah me tko će mi u tom trenutku pomoći, kako će mi pomoći i hoću li se znati kontrolirati. Meni je tada toliko teško, u prsima golem nemir, da poželim izletjeti na ulicu i dozivati pomoć. Molim vas, kako se riješiti toga straha? Kako shvatiti da neću prestati disati? Kako se osloboditi straha od gubitka kontrole?
Odgovor
Dobar dan ti želim, te mira i zdravlja u ovoj novoj 2022. godini!
Vjerujem da ti je izrazito teško i iscrpljujuće svih ovih godina u intenzivnim trenucima koje opisuješ. Ima nekoliko pravaca ili razina o kojima promišljam čitajući stanje koje opisuješ, kao i životno razdoblje u kojem se nalaziš.
Budući da kažeš kako napade panike imaš već neko vrijeme, pada mi na pamet upitati jesi li se javila i porazgovarala s nekim od stručnjaka ili si sve ovo vrijeme “sama” u tome. Jesi li dobila terapiju da te smiri i opusti? Ako nisi i misliš da ne možeš sama, moja je preporuka da to učiniš i da imaš osobu od znanja i povjerenja koja te prati, savjetuje, usmjerava i pruža ti podršku.
Jesi li primijetila kakvu pravilnost u dinamici pojavljivanja nelagode i nemira? Ima li razlike u javljanjima tijekom trudnoće i nakon nje? Kažu da svaka osoba ima rane vlastite upozoravajuće znakove koji najavljuju panični napad. Jesi li možda uočila vlastite znakove? Ako jesi, već si u boljoj poziciji da ublažiš ili eventualno zaustaviš napad. Možda je to promjena ritma disanja, osjećaj da srce snažnije lupa, stezanje u prsima ili nešto četvrto… pokušaj se tada ne opirati, ne boriti se protiv toga što se događa. Recimo, ako si ponavljaš: Ne smijem prestati disati! Ili: Ugušit ću se! Pokušaj se sjetiti i opisati što se zbilja događa: Počela sam disati ubrzano! i tada svjesno pokušaj kontrolirati i usporavati disanje.
Još jedan način za koji se kaže da može ublažiti napad panike jest promjena okruženja pa tako npr. ako si u kući, izađi van! Možeš uvesti i neka ometala i npr. zadati si zadatak da u toj situaciji imenuješ i nabrojiš pet stvari koje vidiš, koje čuješ, koje možeš pomirisati ili dodirnuti. Nakon toga možeš sve ponoviti u drugoj prostoriji.
Prisjeti se da si sve to već prošla i da si nebrojeno puta pobijedila u trenutku kada je nemir iščezao. Pobijedit ćeš i ovaj put! Možda je to posljednji put da osjećaš toliki strah!?
Uz saznanje da napad panike nikada nije uzrokovao smrt, pokušaj u nasrtaju straha ne vjerovati svojim mislima.
Možeš se upitati: Što je najgore što mi se može dogoditi? Možeš vizualizirati tu situaciju u kojoj ti se događa najgori mogući scenarij. Je li ona zbilja i dalje toliko strašna?
I još bih se na kraju osvrnula na tvoje zadnje pitanje: Kako se osloboditi straha od gubitka kontrole? Pitam se imamo li mi kontrolu i nad čime? Ja npr. mislim da nad nekim stvarima nemam nikakvu kontrolu. Ako nemam kontrolu, nemam niti strah da bih je mogla izgubiti. Hipotetski, možda je dovoljno da otpustiš misao da imaš kontrolu. Neki se procesi u tijelu događaju sami od sebe. Ne možemo svjesno utjecati na krvni tlak, otkucaje srca, probavu, količinu eritrocita… Možemo samo imati beskrajno povjerenje da naše tijelo zna za nas i bez nas. Da se vratim na paradoksalno, možda i filozofsko pitanje – imamo li što izgubiti ako zamijenimo hipoteze? Ne znam, odgovora nema, valja samo promišljati!
Budući da ćeš uskoro ponovno postati majka i imati dvoje malene djece, što je prekrasno iskustvo, no jednako je tako zahtjevno i traži od tebe da budeš dobro, da budeš predana, fokusirana, smirena, prisutna, dostupna… želim ti da se baviš djecom, umjesto strahovima, da se posvetiš njihovu rastu, prepoznaješ njihove potrebe, da se opuštaš u zajedničkim šetnjama i da te njihov rast toliko okupira da svi strahovi mogu iz tvog života izići neprimjetno, na stražnji izlaz.
U svakom slučaju, razgovor sa psihoterapeutom ili psihoterapeutkinjom može ti pomoći da lakše prepoznaš i svladaš svoje strahove.
Ana Fabijan, psihologinja
