Pitanje
Imam 17 godina i dosad sam bio uspješan sportaš, ali mi se više nikako ne da. Od svoje sedme godine treniram karate i uvijek sam bio najbolji, ali više ne vidim smisao u tome. Više nisam među najboljima i svako natjecanje stvara mi sve veći pritisak i od staraca i od trenera.
Na zadnjem natjecanju uhvatila me panika jer sam znao da nisam dovoljno dobar, uzlupalo mi se srce i oblio me hladan znoj. Jedva sam se uspio natjerati da ne pobjegnem s natjecanja. Strah me reći starcima da ne želim više trenirati jer su me oni potaknuli da krenem i dali puno novaca za sva moja natjecanja i treninge. U zadnje vrijeme su čak počeli govoriti kako žele da završim kineziološki fakultet i postanem trener.
Odgovor
Poštovani mladiću, prema tome kako opisuješ svoj sportski put, čini mi se da su uspjeh i rezultat (“…uvijek sam bio najbolji…”) određivali tvoj cilj bavljenja sportom, pa i izvor motivacije, ali i samopouzdanja. S obzirom na promjenu situacije (“Više nisam među najboljima….”), uspjeh i rezultat gube snagu, pa je došlo i do pada motivacije. Došlo je i do pada samopouzdanja pa su situacije poput “…svako natjecanje stvara mi sve veći pritisak i od staraca i od trenera…” logične jer sportaš izgubi osjećaj kontrole ili, bolje rečeno, ne posjeduje recept za uspjeh, pa može doći i do fenomena naučene bespomoćnosti.
Inače se sportašima preporučuje da im ciljevi budu usmjereni na kvalitetu izvođenja, zalaganje i trud; ne nužno i na rezultat jer ga nije moguće uvijek kontrolirati. Katkad zato što postoji protivnik, a katkad zato što nismo usmjereni na kvalitetu izvođenja nego na rezultat, smanjujemo mogućnost dobrog rezultata. Da budem slikovit – želimo li prijeći rijeku na mjestu na kojemu nema mosta, moramo paziti na prvi, a onda i na svaki sljedeći siguran korak. Ako gledamo samo drugu stranu obale, tj. tamo kamo želimo doći, možemo napraviti krivi korak i pasti u rijeku.
Roditelji su često pokretači dječjih aktivnosti. Sport je jedna od njih. Problem nastaje kada roditelji uzmu aktivniju ulogu od samih sportaša i na taj način upadnu u fenomen roditeljske zamke. Ukratko, sport kojim se bave njihova djeca postane važniji njima nego njihovoj djeci. A to dovodi do gubitka motivacije za bavljenje sportom kod djece, odnosno mladih.
S obzirom na navedeno preporučujem da se propita izvor motivacije za bavljenje karateom, kao i adekvatno postavljanje ciljeva.
Sportski pozdrav!
Anđelko Botica, dipl. psiholog-profesor
