Pismo
Lijep pozdrav. Imam veliki problem koji me prati godinama, a sada je već uzeo maha. Previše se brinem o svemu što se događa oko mene i u meni… Naime, prije dvije godine posjetila sam nekoliko psihologa, završila čak i na psihijatriji gdje su mi dijagnozirali anksiozno-depresivni poremećaj i prepisali tablete (Eliceu) koje nisam htjela piti jer sam bila sigurna da je to nešto što mogu riješiti razgovorom s voljenima i stručnim osobama. Otad stvari i jesu kretale nabolje i osjećala sam se pozitivnije i sigurnije. No zadnjih mjesec dana ludim od briga. Ponajviše su to fobije od bolesti, smrti, da će se nešto loše dogoditi meni ili mojoj obitelji. Konkretno, muči me strah od raka. Moja nona umrla je od tumora na mozgu 2018. godine. Promatrajući kako se bori bez pomaka naprijed, bilo je jako traumatizirajuće i to je ostavilo velik strah u meni. Kako me već mjesec dana učestalo boli glava, ne mogu se osloboditi misli da se u meni događa nešto “podmuklo”. Sigurna sam da sebi radim još gore time što se stresiram, ali ne mogu više normalno funkcionirati. Ne mogu se veseliti, uživati, družiti. Molim vas pomognite mi. Kako da se oslobodim tih strašnih misli i strahova? Lp
Odgovor
Draga djevojko,
pokušat ću dati neke svoje ideje kao odgovor na sve ovo što si napisala. Krenula bih od razdoblja prije dvije godine kada si se obraćala psiholozima te došla do psihijatra/psihijatrice koja ti je pripisala terapiju. Pohvalila bih tvoju hrabrost i odlučnost da si pomogneš u nošenju s osjećajem neodređenog straha i izrazite zabrinutosti. Katkad je terapija lijekovima važan korak i nužan početak procesa liječenja. Preporučljivo je kombinirati i odlazak psihologu koji će te osnažiti, podržati, razumjeti, prihvatiti, suosjećati i biti za tebe kada ti je potrebno.
Spominješ razgovor s voljenim osobama kao i sa stručnim. Izrazito je važno i pomažuće za cjelokupan proces promjene imati pored sebe osobe od povjerenja upoznate s tvojim stanjem, koje će te „gurati naprijed.“ To nam svima treba, bez obzira u kakvim se životnim situacijama nalazili.
Možeš li se prisjetiti vremena kada su stvari kretale nabolje? Možeš li zastati i probati prizvati taj osjećaj? Ako možeš, probaj ostati u njemu neko vrijeme, koliko god ti je ugodno. Svaki dan, uvijek kada ti padne na pamet.
Kažeš da si bila pozitivnija, da si se osjećala sigurnije… što je tada bilo drukčije? Možeš li promisliti o tome što bi ti sada bilo potrebno da vratiš taj osjećaj zainteresiranosti, zadovoljstva i vjere, koji nije bio tako davno?
Govoriš o strahu od smrti. Taj je strah gotovo univerzalan i svatko od nas katkad pomišlja na vlastitu smrt s osjećajem manjeg ili višeg intenziteta nelagode. To je naglašenije u situacijama kada nama bliska osoba u obitelji umire. Što možemo tada učiniti da si pomognemo? Možemo se pitati čega se zaista plašimo. Kako mi doživljavamo pojam smrti i što ona za nas znači? Je li smrt sastavni dio života? Koji je smisao umiranja? Je li se osoba u jakim bolovima možda spasila u tom trenutku? Je li smrt mirna i prirodna i samo nastavlja niz naših života? Je li umiranje izlaz u trenucima kada čovjek gubi svoje dostojanstvo? Mogle bismo možda voditi filozofsku raspravu na ovu temu. U nekim je religijama smrt oslobođenje. Možda sam otišla previše daleko, no ovakvim preispitivanjem i promišljanjem možda nam se otvore neki novi vidici, možda shvatimo, možda uvidimo, možda narastemo, ne znam…
Vidim da ideš na fakultet. To znači da si uspješno završila srednju školu. To znači, jednako tako, da si donijela odluku ići naprijed, ići dalje, znači da si odabrala čime se želiš baviti i da to sada studiraš. Veliki su to uspjesi i odgovornost mlade djevojke poput tebe! Čestitam ti na tome kao i na svim tvojim malim i velikim pobjedama kojih, vjerujem, ima svakodnevno. Možeš li ih nabrojati, opisati, ponositi se njima?
Ako želiš o svemu porazgovarati sa stručnom osobom uza zajamčenu diskreciju, slobodno se javi!
Ana Fabijan, psihologinja
