Pismo
Pozdrav 🙂 Već dugo godina vučem jedan te isti problem. Odlazila sam i psihologu i čitala i razgovarala sa svojima doma, ali još uvijek znaju nastupiti faze u kojima se osjećam jako loše. Čini mi se kao da je moj um neki stroj koji ne prestaje raditi i stalno se hvata za neugodne misli koje me jako iscrpljuju. Često su mi ruke vlažne, znojim se, a kada se uspijem riješiti pritiska, tada stalno strepim kada će se ponovno vratiti. Moram priznati da mi je lakše otkad više govorim o tom problemu, no boriti se sama sa sobom da se zadržim u pozitivnom stanju, bude mi baš izazovno. A kad se i opustim i, kako ja kažem, ,,nema misli”, lagano me iznutra uhvati neki osjećaj dosade i pitanje: “Što sad?”. Osjećam se kao da radim protiv sebe i ne dopuštam si biti opuštenom. Kada razmišljam pozitivno o onome što me čeka, automatski se javi neka misao u smislu: ,,Ma to ti je dosadno, bez veze.” Ali meni nije bez veze. Često mi se događaju i jači napadaji straha. Prije godinu/dvije pala sam u nesvijest zbog iscrpljenosti jer sam malo spavala (učila sam do dugo u noć) i sada se stalno toga pribojavam. U utorak sam bila u teretani i kako mi je srce jače kucalo uplašila sam se da slučajno ne bi došlo do nekakva udara ili tako nešto. Uglavnom sama sebe strašim i pokušavam se smiriti. To uspije, ali sam taj trenutak bude jako neugodan. Imam osjećaj kao da mojim danom dominira strah i anksioznost, i to traje već dosta godina.
Odgovor
Sve što si napisala u pismu upućuje na to da si već dosta toga napravila kako bi se taj osjećaj neugode ili straha ili loših faza smanjio. Usporedila si um s „nekim strojem koji ne prestaje raditi i stalno se hvata za neugodne misli“. Slažem se s tobom da katkad sami sebi postavljamo neke zamke ili zagonetke za koje mislimo da ne znamo rješenja. Dakle, u tom razgovoru (monologu) sa samom sobom analiziraš stvari (prilično detaljno), postavljaš si pitanja (na koje nemaš odgovora) i određuješ sama sebi dijagnozu.
Kao što si i sama uočila – kada govoriš o tome kako se osjećaš i dijeliš s drugima svoje misli i strahove – tada se osjećaš bolje. Mislim da je upravo dijalog način izlaženja iz zamki, kriza ili loših stanja. Imaš iskustvo odlaska psihologu i razgovaraš s roditeljima o tome tako da su pretpostavke za promjenu koju osjećaš da trebaš napraviti već omogućene. Kada ljudi imaju problem jer ne žele ili ne mogu razgovarati ili nemaju s kime porazgovarati, tada se čini da se problemi još više intenziviraju. I tada je moguće da se pojave osjećaji straha i anksioznosti koji dominiraju danom i životom.
Kada počnemo shvaćati da su simptomi komunikacijske prirode i da je to djelotvoran sustav koji nam omogućava da nešto promijenimo u svojim mentalnim i fizičkim navikama, tada ono što možemo napraviti ide u domenu istraživanja što je za svakoga od nas funkcionalno. Nekome će „skretanje“ misli na neku kreativnu ili zabavnu aktivnost omogućiti da se bolje osjeća. Neki će u razgovoru imati priliku promijeniti perspektivu i uvidjeti da se situacija može sagledati na neki drugi način. Svima nam je potrebno s vremena na vrijeme unijeti u svoje živote nešto novo, smisleno, osvježavajuće i kreativno kako bismo ponovno osjećali da se radujemo životu i onome što nas u budućnosti čeka.
Anamaria Blažić, psihologinja
