Pismo
S osamnaest upisala faks koji me i nije toliko zanimao. Kako je vrijeme odmicalo, sve manje motiviranosti i depresivnije stanje. Napokon se odlučujem pokušati upisati prvobitnu želju. U međuvremenu radim preko studentskog servisa. Ove godine uspijevam upisati, ali u gradu potpuno nepoznatom, i krećem ispočetka. Susrećem se s manjkom motiviranosti, osjećajem da svima ide bolje/lakše nego meni, anksioznosti (znam da ne bih trebala olako davati “dijagnoze”, ali to je prvo što mi je palo na pamet), potkopavanje same sebe(ja to ne mogu…, ja to neću stići, možda ipak ovo nije za mene). Zatim vršim pritisak na samu sebe jer je ipak velik dio moje generacije pred završetkom fakulteta, a ja nikako da krenem. Jednostavno ne znam kako si pomoći i maknuti se od negativnih misli.
Odgovor
Draga djevojko,
za početak, istinski mi je drago čuti da si svojom upornošću, trudom i zalaganjem uspjela u svojoj želji i prvotnom naumu. Moje je mišljenje da nikada nije kasno započeti raditi, učiti, odnosno živjeti ono što voliš i što se u nekom trenutku pokaže kao stvorenim za tebe. Mislim da je sretan svatko tko to otkrije u nekom životnom trenutku.
Možeš li zamisliti da si završila fakultet koji si prvobitno upisala te da cijeli život radiš nešto što te ne ispunjava, što te ne motivira, ne nadahnjuje i u čemu se ne pronalaziš? Što bi to tebi značilo? Kako bi se osjećala? Bi li išla do kraja u onome do čega ti nije stalo?
Bi li ti pomoglo da znaš da poneki iz tvoje generacije, za koje misliš da su “ispred” tebe i već su, kao što kažeš, pred kraj s fakultetima, možda nisu imali hrabrosti na pola puta stati, priznati si da to i nije baš najbolji izbor za njih i krenuti nanovo. Vjerujem da ima i takvih slučajeva! Ništa nije crno-bijelo, svaki čovjek ima svoju priču i iz svakog poglavlja života nešto nauči.
Ne misliš li da je dobro što znaš prepoznati što nije za tebe? Ja mislim da je to vrlo vrijedno. To znači da si autentična, da osluškuješ svoje potrebe i da te to vodi.
Iz svega što si napisala zaključujem da si vrijedna i da ti nije teško raditi. Isto tako zaključujem i da si hrabra jer dolaziš sama u nepoznat grad i novu sredinu. Treba proći neko vrijeme prilagodbe na novo! Ni to nije lako ni jednostavno tako da su osjećaji koje opisuješ potpuno prirodni. Zbog svih tih promjena koje ti se događaju posljednjih mjeseci te dodamo li tome cjelokupnu Covid-situaciju i neizvjesnost koja nas prati i ometa u svakodnevnom funkcioniranju, nemotiviranost i manja učinkovitost sasvim su, rekla bih, očekivane posljedice.
Koje su to tvoje negativne misli? Misliš li na – ja to ne mogu! Ja to neću stići!Koračajući naprijed pokazuješ da možeš! Kako to misliš, nećeš stići?! Do kada?! Jesi li si zadala neki rok!? U odnosu na što nećeš stići? Promisli o tome koja su tvoja očekivanja od same sebe? Jesu li ona realna? Dobro je znati da, ako se tvoja ideja o uspjehu na fakultetu, što god to za tebe značilo, ne poklapa s realitetom, može se stvoriti anksioznost. Stoga dobro promisli o svojim idejama jer one su promjenjive ako si dopustimo da se predomislimo. Jako je dobro dopustiti si da stvari mogu biti drukčije. Ta misao nas katkad može opustiti, a da se ništa drugo ne promijeni. To što o nečemu mislimo, ne znači da će se to i dogoditi!
Pokušaj prepoznati negativne misli kada se pojave i zaustaviti tu misaonu klopku koja ti ne dopušta da vidiš sve svoje dosadašnje uspjehe. Upravo su oni golem resurs koji imaš i snaga koju ti nitko ne može uzeti.
Ili, možeš se zapitati kako bi tvoja osoba od povjerenja odgovorila na tvoj problem. Što bi ti rekla?
Čuvaj se i budi blaga prema sebi. Sve ćeš stići! Sve vrijeme svijeta je pred tobom!
Ana Fabijan, psihologinja
