Upit
Kao mala nisam mogla kontrolirati bijes, imala sam stalno ispade bijesa, koji su se povukli. Sada prolazim kroz užasno teško razdoblje (saznali smo da mi tata ima rak, brat je roditeljima miljenik, na mene ne obraćaju pozornost…).
I bijes jednostavno ne mogu kontrolirati, kad kod se naljutim imam užasne ispade bijesa pred bilo kime, čak do samoozljeđivanja, lomljenja svih stvari oko sebe, udaranja drugih ljudi… Baka i djed su mi najvažniji ljudi u životu i kad se meni dogodi ovako nešto, užasno se uzrujaju i ne želim da im se nešto dogodi…
Možete li mi kako pomoći da počnem kontrolirati svoju agresiju???
Odgovor
Draga djevojko!
Ispadi bijesa kod male djece odgovor su na frustraciju i preplavljujuće osjećaje koje dijete ne može prepoznati niti kontrolirati. Najčešće su prolazna razvojna faza i nestaju u predškolskoj dobi, što se dogodilo i kod tebe. To pišem kako bih naglasila da su izljevi bijesa normalan dio razvoja i nisu loši sami po sebi niti određuju osobinu djeteta zbog koje će ono uvijek biti takvo. Djeca nemaju razvijen način suzdržavanja i kontrole, već se to razvija tijekom razvoja. U razumijevanju i izražavanju osjećaja potrebna im je pomoć odraslih osoba. Ako tu pomoć dobiju, razvit će adekvatne mehanizme emocionalne samoregulacije.
Ljutnja je jedna od osnovnih ljudskih emocija. Najčešće se javlja zbog neispunjenih očekivanja koja imamo od drugih ljudi ili samih sebe, kao i u situacijama u kojima percipiramo nepravdu ili kritiku pa tada ona ima funkciju zaštite našega samopoštovanja. To me je podsjetilo na izjavu jedne psihologinje koja kaže da je ljutnja energija koju djeca dobivaju kako bi se zauzela za sebe i rekla okolini „Važan/važna sam!“ Nekako mi se čini da je to sada i tvoja potreba. U odnosu s roditeljima osjećaš se uskraćeno za ono što ti je potrebno, poput pozornosti, pažnje, razumijevanja, ohrabrivanja i štošta drugo. Uz to, trenutačno prolaziš kroz teško razdoblje koje je obilježeno tjeskobom, strahom, neizvjesnošću. Moguće je da si i sama preplavljena emocijama koje ne razumiješ u potpunosti, koje su potisnute i maskirane u ljutnji i bijesu. Kao da svima želiš pokazati da si i ti tamo, da želiš da te se primijeti, želiš da te vide, da uvaže kako i ti proživljavaš ovu situaciju na svoj način.
Tvoja ljutnja je toliko snažna da prelazi u bijes, a bijes se teško može kontrolirati. U bijesu se ljudi nerijetko ponašaju poput tebe: lome stvari, udaraju sebe ili druge. Takvo ponašanje dovodi do otpuštanja velike količine neugodnih emocija, pa time i do emocionalnog olakšanja, koje ti je u ovom trenutku potrebno, međutim nije prikladno i negativno utječe na odnose među ljudima, a i na samu tebe ostavljajući ti osjećaj krivnje jer time uznemiruješ ljude koje voliš.
Još jednom želim ponoviti da je ljutnja normalna, smiješ se ljutiti i drugima dati na znanje da jesi ljuta i zbog čega, ali ponašanje kojemu pribjegavaš kad si ljuta može biti drukije. Ako nad ičim imamo kontrolu, onda je to upravo naše ponašanje. Izađi i trči kad si ljuta; piši o tome što te ljuti; pleši uz glasnu muziku; otiđi u šumu pa glasno viči; nabavi komad gline pa je stišći u rukama…. Budi kreativna i pronađi svoj način kojim ćeš ispuhati ljutnju. Možeš promijeniti i životne navike koje će ti olakšati nošenje s emocijama. Svakako preporučujem neki oblik fizičke aktivnosti te jogu ili meditaciju.
Upravljati ljutnjom znači pokazati je i izbaciti na primjeren način bez opasnosti od povređivanja sebe ili drugih. Naravnom, to nije nešto što će se dogoditi ako samo jednom pokušaš, već nešto što možeš izgraditi samo ako svaki dan vježbaš i razvijaš!
Za kraj bih ti još poručila da si, tražeći savjet, pokazala da si dovoljno svjesna toga kako tvoje ponašanje ne rješava problem i nije prikladno. Dobra si osoba, empatična si i misliš o drugim ljudima, pogotovo o djedu i baki. Možda možeš i njih uključiti u priču o ovome. Katkad je dovoljno reći ono što si spomenula u svom upitu, da su ti jako važni i da ti žao što ih svojim reakcijama uzrujaš. To bi mogao biti dobar početak vašeg razgovora i prilika da te utješe, da ti pomognu svojim životnim iskustvom. Korisno je razgovarati s nekim, tako dobivamo bolji uvid u svoje osjećaje. Pokušaj to s prijateljicom ili, još bolje, obrati se školskoj psihologinji (školskome psihologu) koja će znati što i kako dalje. Sretno od srca!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
