Konstantno sam žalosna

Pismo

Pozdrav, teško mi je započeti govoriti o tome što me muči jer iskreno ni sama ne znam. Jednostavno sam konstantno žalosna, bez opravdana razloga. U prošlosti mi se mnogo toga lošega dogodilo, što je ostavilo traga na meni. Ljudi oko mene mi često govore: “Divim ti se što si ostala normalna”, no ja se ne osjećam normalno… tijelo mi govori da nešto nije u redu sa mnom, kosa mi otpada, psorijaza se širi, podočnjaci su mi iz dana u dan sve veći. A ja si ne znam kako pomoći. Iako imam ljude oko sebe koji me vole, ne mogu ni s kim podijeliti kako se osjećam jer mislim da me nitko neće razumjeti. Ova je stranica zadnja nada da će mi netko možda pomoći. Da se razumijemo, nemam suicidalne misli, samo želim opet biti sretna. Pokušala sam vježbati kako bih se nakon treninga osjećala bolje, i dalje pokušavam, no svaki put kad odem i ne uspijem u nečemu, samo se vratim doma još žalosnija. Nemam motivacije, ništa me ne veseli, jednostavno me strah da ću se ovako osjećati do kraja života. Eto, to je sve što mogu reći, nadam se da ću dobiti barem neki savjet od ljudi koji znaju kako se osjećam, a da nije klasični “život je prekrasan” odgovor, ili “dubokoumni, motivacijski odgovor” – to sam i sama pokušala. Hvala vam unaprijed, X

Odgovor

Draga X,

osjećati tugu je potpuno normalno. Ako si u prošlosti bila izložena stresnim događajima, od kojih su možda neki bili i razine traumatskog iskustva, prirodno je da su kapaciteti oslabili i da u jednom trenutku u životu posustanemo i ne funkcioniramo kao što smo to prije činili. Tada se zabrinemo i zapitamo što se to s nama događa, a ne razmišljamo da je sve što smo prošli možda dovelo do toga. Skloni smo potiskivanju emocija i radimo upravo ono što si i sama pokušala – angažiramo se u aktivnostima kako bi na neki način zamaskirali svoje pravo emocionalno stanje s idejom da dok ne razmišljamo, onda i ne boli.

To nije rješenje. Jedini način na koji možemo ići dalje jest upoznati se s tim osjećajem i prigrliti ga. Ima jedan izraz koji mi često pada na pamet kada slušam ljude kako se opisuju kada su u „lošoj fazi“, a to je „nesigurni emotivci“. Da, zapravo smo često nesigurni kada je riječ o prihvaćanju vlastitih emocija i to pogotovo osjećaja tuge straha, pa i ljutnje. Zašto? Više je razloga. Često je odgoj taj preko kojega nam je usađeno da je odraz slabosti priznati da nisi dobro. I onda se trudimo biti dobro jer nas drugi neće prihvatiti takvima kakvi zapravo jesmo. Najčešće smo potpuno u krivu. Vjerujem da svi ti bliski ljudi oko tebe prolaze ili su prolazili kroz slična emocionalna stanja, i njima bilo lakše kada bi s nekim o tome razgovarali.

Bojiš se da taj osjećaj neće prestati i da ćeš se nastaviti tako osjećati. Mogu ti odmah reći da će sigurno u životu biti razdoblja kada ćeš biti tužna. Bitno je procijeniti da li tuga dominira tvojim životom i utječe na svakodnevne aktivnosti i da li te ograničava. Jer tada je dobro potražiti stručnu pomoć. Kako god bilo, čini mi se da je vrijeme da je istražiš i otkriješ uzroke svoga emocionalnog stanja. Pokušaj se prisjetiti kada si se još tako osjećala, što su bili okidači i što ti je tada pomagalo. Čini mi se i da sva ta teška iskustva koja si spomenula treba dotaknuti i vidjeti je li ostalo nešto s čime se i danas boriš, a da možda toga nisi svjesna.

Usmjerila si se na opis svoga emocionalnog stanja tako da ne znam puno o tebi, a to je također važno dotaknuti. Tko si ti i što te čini sretnom kada se makne ovaj veo tuge kroz koji sada promatraš svijet?

Postoje različiti načini na koje si možemo pomoći, a pada mi na pamet pisanje. Pisanje o sebi i svojim emocijama (poput dnevnika). Ne znam jesi li ikada probala, ali ako nisi spremna to podijeliti usmeno, možda je ovo način. Pisanje zbog same sebe.

Naravno, uvijek postoji opcija potražiti stručnu pomoć u tom procesu, puno je lakše kada je uz tebe stručna osoba koja pomaže na tom putu, a za pomoć u tom smjeru možeš se obratiti u neka od savjetovališta na području našega grada.

Hvala ti na tvom upitu jer mislim da će se mnogi mladi prepoznati u njemu i shvatiti da nisu jedini koji se tako osjećaju.

Tamara Milovanović, psihologinja

Podijeli s prijateljima
Share on whatsapp
Share on email
Share on facebook
Share on twitter

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content