Pismo
Pozdrav. Kako doprijeti do djeteta od 9 godina koje je kod kuće zaista savršeno dijete, a u školi uvijek priča, zadirkuje djecu, ometa nastavu. I čim je kod bake i djeda promijeni ponašanje i pretvara se, reći ću to grubo, ali u “demončića” . Hvala vam na pažnji 🙂
Odgovor
Nije rijetkost da se djeca u različitim okruženjima drukčije ponašaju. To činimo i mi odrasli: među prijateljima i članovima obitelji nerijetko smo slobodniji i opušteniji nego na poslu gdje bi se neka ponašanja možda teže tolerirala.
Neka djeca bolje se ponašaju u školi nego kod kuće, što ukazuje na to da im odgovara strukturirana okolina i jasna pravila, kakva vrijede u razredu, ili se možda kod kuće osjećaju opuštenijima i svoje frustracije jasnije pokazuju. Vaše dijete je pak među onima koji se bolje ponašaju kod kuće nego u školi. Što to u školskoj okolini djeluje na dijete da se ono ponaša nemirno? Što kod kuće omogućuje da dijete bude mirno? Katkad se problemi u ponašanju pojavljuju kada dijete osjeća da ne može ispuniti sve akademske izazove, školske obaveze i zahtjeve nastavnika, kada nauči da kolikogod truda ulagalo, to ne rezultira pohvalom ili uspjehom. Za drugu je djecu pak osjećaj neugodnosti u školskom okruženju vezan uz odnose s vršnjacima, a kada su istodobno podvrgnuti negativnim komentarima odraslih, mogu preuzeti ulogu razrednog klauna i svoje posebno mjesto u razredu osigurati zadirkivanjem i ometanjem vršnjaka. Takva djeca se nerijetko u razredu ne osjećaju posve prihvaćeno i ne uspijevaju sami pronaći bolji način nošenja s odbijanjem vršnjaka od ometanja i zadirkivanja. Što, dakle, možemo učiniti?
Prije svega, dobra suradnja učiteljice, stručnih suradnika i roditelja može puno pomoći. Obostrana (ili trostrana) komunikacija može pomoći da dijete više ne gledamo kao nekoga tko pravi probleme, već kao nekoga tko se suočava s problemom. Ako je kod kuće dijete mirno, što bi se moglo promijeniti u školskom okruženju da bude sličnije kućnom? Kako se dijete kod kuće može bolje pripremiti za školu? Kako se dijete s vršnjacima može povezati i izvan škole, razviti kvalitetnije odnose? Što je djetetu važno da roditelji znaju o njegovim odnosima s vršnjacima i s učiteljicom? Razgovor o tim odnosima, frustracijama koje dijete doživljava, mogu mu pomoći da se rastereti. Osigurati da su negativne emocije koje doživljava u razredu nešto s čime se svi učenici barem katkad suočavaju, nešto s čime se i ono može nositi, i razgovor o onome što pomaže može djetetu biti jako koristan. Učinkovito je kada pohvalimo ono što dijete radi dobro (tako će pažnju dobiti za svoja dobra ponašanja, a ne ona loša i naučit će kako želimo da se ponaša), za dane koji su prošli bez problema, za male stvari u kojima pokazuje brižnost prema vršnjacima ili uspjeh u učenju. Kazne treba osmisliti tako da uključuju odrađivanje neke obaveze ili obeštećenje onih kojima je nanesena šteta. Na taj način i kazna može biti prigoda da dijete uči kako se poželjno ponašati.
Doživljaj uspjeha je za djecu vrlo važan kako bi razvijala vlastito samopoštovanje: kojim aktivnostima bi se dijete moglo baviti i doživjeti uspjeh? S nastavnicima roditelj može provjeriti koje aktivnosti u školi dijete voli i može li ga se uključiti u neke sadržaje u kojima može doživjeti uspjeh i povezati se s vršnjacima. To se može ostvariti i kroz nastavu tjelesne ili glazbene kulture, ili nekoga drugog predmeta. To može biti i neka posebna aktivnost koju će dijete otkriti s roditeljima i kroz koju bi se moglo povezati s djecom u razredu, a da nema potrebu zadirkivati ih. Sportske aktivnosti, igre ili članstvo u nekom klubu mogu pomoći da dijete razvija svijest o tome kako da se svidi drugima, da uči socijalne vještine. Stručni suradnik u školi može pomoći u povezivanju različitih nastavnika i usmjeravanju pažnje na potrebe djeteta.
Što je sa situacijom kod djeda ili bake? Djeca intuitivno uče kako bi u određenoj okolini i s odabranim ljudima mogla postići željeni cilj: neku povlasticu, nagradu, pažnju ili pomoć u rješavanju problema oko kojih se sami muče. Nerijetko to što su naučila pokazuju svojim ponašanjem pa se tako mogu ponašati nemoguće kod bake ili djeda jer znaju da će oni vrlo brzo „odustati“ od discipliniranja i popustiti pred njihovim zahtjevima. Vrlo lako djeca primijete i da pravila ponašanja koja roditelji kod kuće uspješno provode, kod djedova ne vrijede, već roditelji rješenje problema odgađaju za povratak na „vlastiti teritorij“. To ih uči da je prostor kod djeda i bake sigurno mjesto u kojemu mogu ostvariti ono što žele i bez previše posljedica. Katkad djeca teško planiraju budućnost pa iako znaju da će kod kuće uslijediti neki ozbiljan razgovor o njihovu ponašanju ili možda kazna, prevlada želja za trenutačnim ispunjenjem njihove potrebe. Djeca primjećuju i kada se roditelji u prisutnosti drugih članova obitelji suzdržavaju od odgojnih metoda kojima se inače uspješno koriste, i u tim prigodama pokušavaju doći do većih prava, veće moći u odnosu. Vrlo je važno u tim trenucima pokazati dosljednost. Složnost članova obitelji možda nije uvijek moguća (iako bi zapravo bila u najboljem interesu djeteta), ali važno je provesti razgovor o posljedicama ponašanja koje uznemiruje druge članove obitelji. Ako nepoželjno ponašanje prođe bez posljedica, treba očekivati da će se ponoviti.
Tri sastojka za promjenu ostaju: empatično slušanje potreba djeteta, nagrađivanje pozitivnog ponašanja i dosljedno primjenjivanje obeštećenja ili dogovorenih posljedica za nepoželjna ponašanja. Proces je i za roditelje emotivno zahtjevan pa surađujte s još nekim članovima obitelji ili se obratite stručnjaku. Činjenica da je dijete mirno kod kuće pokazuje da mnogo toga već radite dobro!
Katarina Banov, psihologinja
