Igra koja se sastoji u ulaganju nekog objekta vrijednosti (najčešće novac) u nesigurnu mogućnost dobitka veće nagrade (jackpot) poznata je pod nazivom kockanje. Kad osoba postane previše ozbiljno, opsesivno vezana za kockarske aktivnosti, toliko da to ometa njezino svakodnevno funkcioniranje, govorimo o patološkom kockanju. Na problem s kockanjem može se posumnjati kada primijetimo da je netko postao manje produktivan na poslu ili u izvršavanju nastavnih obaveza ili ako bez nekoga drugog poznatog razloga prestane plaćati račune troškova stanovanja ili se počinje udaljavati od obitelji i prijatelja.
Uz pretjerano ulaganje vremena i novca u kockarsku aktivnost, patološko kockanje karakterizira i progresija takva ponašanja bez obzira na njegove negativne psihološke, socijalne i financijske posljedice.
Poremećaj kontrole impulsa
Pokazalo se da patološki kockari u pravilu izabiru nagradu manje vrijednosti ako je mogu dobiti odmah, nego veću nagradu koju bi mogli dobiti kasnije.
Kod osoba koje imaju ovaj poremećaj javljaju se kognitivne distorzije vezane uza sam proces kockanja i uz procjenu vjerojatnosti ishoda. Pokazalo se da patološki kockari precjenjuju vlastitu sposobnost za pobjedu, vrednuju poduzete strategije kao dobre ili loše ovisno o tome jesu li ih prije dovele do dobitka ili gubitka, vjeruju da je jedini način da vrate izgubljeni novac tako da nastave igrati itd. S obzirom na to da očigledno precjenjuju vjerojatnost pozitivnog ishoda, nije neobično i njihovo impulzivno ponašanje. U istraživačkim uvjetima pokazalo se da impulzivne osobe puno više griješe u odgovaranju. Razlog je tome što su sklone izabrati neki odgovor i kada na osnovi malobrojnih informacija koje imaju realno ne mogu dobro procijeniti vjerojatnost njegove točnosti. Isti mehanizam prisutan je i u svakodnevnom životu takvih osoba.
Inače, impulzivnost je stanje u kojem se tzv. neuralni mehanizmi odozgo prema dolje (engl. top-down), koji uobičajeno potiskuju naše automatske, nagradom motivirane odgovore/reakcije, u određenim situacijama zbog nekog razloga ne aktiviraju, što dovodi do brzih, neplaniranih i nepromišljenih ponašanja kao što je kockanje.
Mogućnosti liječenja
Istraživanja farmakoloških metoda liječenja kockanja uglavnom su usmjerena na ispitivanje utjecaja lijekova iz skupina antidepresiva, stabilizatora raspoloženja, antipsihotika ili opioidnih antagonista. Još uvijek, međutim, nema konzistentnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti koja je od tih metoda najučinkovitija. Ipak, ustanovljeno je da su se opioidni antagonisti i glutaminski agonisti koji mijenjaju funkciju ventralnog strijatuma, važnog u procesiranju nagrade i kazne, pokazali najefikasnijima u smanjenju simptoma patološkog kockanja, odnosno u smanjenju impulzivnosti. U jednoj studiji pokazalo se da lijek naltrekson (opioidni antagonist) smanjuje intenzitet nagona i misli o kockanju, kao i kockarskog ponašanja, a pozitivni efekti ostali su postojani i nakon prestanka uzimanja terapije.
Kada govorimo o nefarmakološkim metodama liječenja patološkog kockanja, prvenstveno govorimo o psihoedukaciji, motivacijskom intervjuu i psihoterapiji.
Psihoedukacija se može primjenjivati zasebno ili u okviru drugih metoda liječenja. Cilj joj je demistifikacija teorija kockanja i vjerojatnosti te mentalnih procesa koji sudjeluju u održavanju patološkog kockanja. Motivacijski intervju također se koristiti sam ili u kombinaciji s nekom drugom metodom, a pokazao se vrlo djelotvornim u kombinaciji s kognitivno-bihevioralnim tretmanom. Obuhvaća dva do četiri susreta, a cilj je promijeniti ambivalenciju pacijenta. Kognitivno-bihevioralni tretman najčešća je korištena metoda. To je problemski orijentiran pristup liječenju kojim se istodobno nastoje izmijeniti iracionalna uvjerenja (misaona komponenta) osobe, identificirati vanjske okidače njezina patološkog ponašanja i naučiti osobu pravilnom reagiranju na njih (bihevioralna komponenta). Pokazalo se da je ta metoda i kratkoročno i dugoročno djelotvorna, no kratkoročni su efekti ipak nešto snažniji.
S obzirom na način provedbe, psihoterapija može biti individualna, obiteljska ili grupna. Individualna psihoterapija može varirati u trajanju, a cilj je uspostavljanje empatičnoga profesionalnog odnosa između terapeuta i pacijenta/klijenta, koji pomaže ublažiti, modificirati ili ukloniti postojeće simptome i štetne ponašajne obrasce te poboljšava samokontrolu. Grupna i obiteljska psihoterapija uključuju intergraciju različitih pristupa liječenju pa su fleksibilnije u prilagodbi specifičnoj osobi, a uključuju i socijalnu podršku. Slično je i s grupama samopomoći u kojima stručni voditelji, zajedno s osobama koje su prije bile ovisne o kockanju, pomažu osobama koje su trenutačno ovisne.
U novije vrijeme obećavajućom se pokazala i Repetitivna transkranijalna magnetska stimulacija (rTMS). Riječ je o stimulaciji dorzolateralnoga prefrontalnog korteksa koja, čini se, može ponovno uspostaviti normalnu dopaminergičku aktivnost (dopaminergička disfunkcija je karakteristična za ovisnost o kockanju) i promijeniti glutamatsku neurotransmisiju.
Dokazano je da su sve psihološke i ostale prije navedene intervencije u nekoj mjeri djelotvorne te da je svakoj osobi s tim problemom nužno pristupiti na specifičan način, ovisno o njezinim potrebama.
Na kraju, iako se vezuje uz samo jedan posto populacije, problemi koje patološko kockanje izaziva značajni su i veliki za osobu koja ima taj poremećaj, kao i za njezinu užu i širu zajednicu. Rastući je problem i izrazita dostupnost aktivnosti koje izazivaju tu vrstu ovisnosti, s obzirom na to da se kockarnice i kasina nalaze na svakom koraku, pa i na internetu. S druge strane, brz način života potiče impulzivnost, pa je rizik za razvitak patološkog kockanja još veći.
Velik je problem što mali broj ovisnika o kocki traži pomoć.
Čini se da ćemo mi psiholozi morati poraditi i na informiranju i na edukaciji javnosti o rizičnim i zaštitnim faktorima vezanim uz patološko kockanje, kao i na smanjenju socijalne stigme vezane uz taj psihički poremećaj kako bi osobe lakše potražile stručnu pomoć. Ako si i ti među njima, preporučujemo da hrabro i što prije potražiš pomoć (može i preko svejeok.hr).
Autorica: studentica Karla Rojnić
Mentorica: prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić
