Pismo
Prije ljeta viđala sam se kratko s jednim dečkom, ali to nikada nije bilo ništa ozbiljno ni službeno. Odnos je završio jer se njemu sviđala druga osoba, a kako nije iz Rijeke, kada se vratio na studij, nikada mi se nije javio. Prihvatila sam to i nastavila dalje jer ne želim biti osoba s kojom pokušava preboljeti nekoga drugog. Nakon nekog vremena počeo mi se sviđati jedan drugi dečko te se sada i dopisujemo, no na moju nesreću oni su dobri poznanici. Moj problem nastaje kada je prvi dečko (nazovimo ga X) počeo širiti lažne priče o meni – da sam laka cura i kako se usuđujem mutiti nešto s njegovim prijateljima, da sam odvratna i da sam ja zapravo njega odbila (naime, ja s njime nikada nisam spavala, a i on je meni zadnji vidio poruku i nikad odgovorio). Moram priznati da me te glasine jako muče jer o njima govore ljudi koje niti znam niti sam ih ikad upoznala. Strah me je da ne stignu do ovog dečka s kojim se trenutačno dopisujem (a šanse su velike jer dijele neke prijatelje) te je upitno što taj novi dečko želi od mene (iskoristiti priliku ili me ipak upoznati?). Tu se javlja i niz problema vezanih uz tzv. “rekla kazala” raznih priča i verzija koje kruže. Stari dečko (X) se navodno čuo s ovim novim (ne znam je li to istina) te čeka da mu taj novi javi nešto (pretpostavljam je li bilo što s nama). Međutim, htjela bih naglasiti kako u komunikaciji s tim novim dečkom nema naznaka da on aludira na tako nešto, to su uobičajene teme o fakultetu itd. Ovaj me problem izrazito muči jer izbjegavam ići u menzu, odlaziti na ista mjesta kao prije, a svi izlazimo na ta mjesta, pa ne izlazim uopće. Možda bi rješenje bilo da pustim tako neko vrijeme iako sam više puta htjela riješiti konflikt s dečkom koji širi glasine, ali kako nismo komunicirali već više od tri mjeseca glupo mi je “napasti” ga tek tako, odjedanput. S druge strane, novog dečka ne mogu pitati što misli o tome jer nismo još na toj razini komunikacije i neugodno mi je. Molim Vas za pomoć jer sam očajna. Samo želim ponovno jesti u menzi koja mi je blizu (a ne u onoj na drugoj strani grada) i izlaziti. Unaprijed hvala, očajna studentica.
P.S. nadam se da sam sve jasno objasnila iako je situacija prilično zapletena.
Odgovor
Sklonost izbjegavanju uobičajenih mjesta kretanja odraz je tvoje potrebe za samozaštitom, no istodobno pridonosi jačanju napetosti i nelagode jer ne znaš što se zapravo događa u društvu. Izbjegavanje je jedna od strategija nošenja sa stresom koja donosi privremeno olakšanje jer se osoba odmiče od izvora stresa, ali dugoročno ne rješava problem već nas, naprotiv, može navesti na krive zaključke i pridonijeti porastu anksioznosti.
Čega se zapravo bojiš kada razmišljaš o tome? Koja se tvoja pretpostavka krije iza osjećaja nelagode pri pomisli da nekoga susretneš u menzi ili izlasku? Koji je najgori scenarij koji možeš zamisliti? Je li to nešto što bi mogla preživjeti? Kada bi se tvoja bliska prijateljica zatekla u sličnoj situaciji, što bi joj savjetovala? Pokušaj na susret s osobama iz društva gledati kao na priliku za iznošenje svoje strane priče i razjašnjavanje okolnosti koje su krivo prezentirane. Najveći tračevi nastaju upravo tako da ljudi naprave svoju verziju priče zbog oskudnih informacija koje imaju o nekoj temi i onda je „začine“ neprovjerenim i netočnim navodima.
Koliko god nam život katkad priredi neugodne situacije u kojima se zateknemo protiv naše volje, one su zapravo često prilika za nova učenja, spoznaje i uvide. Dečko s kojim izlaziš i koji ti se sviđa zna o tebi nešto više od potencijalnih netočnih informacija koje trenutačno mogu doći do njega, a način na koji će se postaviti prema glasinama prilika je da dobiješ odgovor na pitanje koje te muči – želi li te bolje upoznati ili iskoristiti priliku. Ako odluči provjeriti s tobom jesu li priče koje kruže istinite, dat će ti priliku da mu objasniš kako su se stvari zapravo odvile s X-om. Ako prihvati glasine bez potrebe da čuje tvoju stranu priče, pokazat će da te ni ne zaslužuje bolje upoznati. U oba slučaja saznat ćeš na čemu si s njim i što možeš očekivati.
U svemu ovome važno je da ne izgubiš vjeru u sebe i ne dopustiš da se zbog sporednih osoba naruši tvoje uobičajeno funkcioniranje. Društvena smo bića i kao takvima stalo nam je do mišljenja drugih, no odraz je zrelosti spoznaja da nije svačije mišljenje jednako bitno i da su mišljenja nama bliskih osoba vrijedna naše pažnje. Moja topla preporuka jest da se ponovno počneš odlaziti na mjesta na koja si inače išla. Za početak – dogovori se s frendicom (ili više njih) za ručak u menzi i pokaži da se nemaš čega sramiti. Sretno!
Ana Goleš, psihologinja
