Pismo
Otkad znam za sebe oduvijek sam bio miran i povučen. Nisam baš druželjubiv, imam dva prijatelja s kojima se družim i koji mi odgovaraju, s njima se nađem jedanput ili dvaput u mjesec dana, jer žive 30 kilometara udaljeni od mene. Puno sam se puta našao u nezgodnim situacijama, to jest ljudi su me ismijavali, izrugivali mi se, vrijeđali me i slično. Najgore razdoblje u mom životu bile su osnovna i srednja škola kada sam doživio upravo ovo što sam naveo. Nakon završetka srednje škole misli me vraćaju u prošlost.
Dosta toga sam, nažalost, upamtio i ne mogu eliminirati te misli. Trujem sam sebe svaki dan takvim mislima, nemam nimalo samopouzdanja, kamo god da pođem, kuda god da prođem vidim zlobne ljude. U Irskoj sam radio, nisam mogao više, gušilo me u grlu od ljudi, nemam hrabrosti nikome ništa reći, kao da sam okovan lancima. Sada sam doma i ne idem nikamo, ni u trgovini, pa čak ni prošetati. Od srednja škole u nekom sam VELIKOM STRAHU.
U majku sam se DUBOKO RAZOČARAO. Ni ona ni ja nemamo hrabrosti da nekome nešto kažemo. To sam vidio kada je dolazila u srednju školu i trebala razgovarati s ravnateljicom.
Odgovor
Doživjeti jednom ili više puta ili kroz dulje vrijeme stanje u kojemu osjećamo da nam je nanesena fizička ili emocionalna šteta ili da smo izloženi nekoj vrsti zastrašujućeg događaja – to nazivamo traumom. Iako mnogi uz tu riječ povezuju izvanredne događaje poput ratnih iskustava ili prometnih nesreća, izvor traumatičnog iskustva može biti i svakodnevna situacija ili poremećen međuljudski odnos. Tako odnosi u kojima doživljavamo poniženje, zastrašivanje, intruziju privatnosti ili nasilje mogu djelovati traumatično.
Vršnjačko nasilje vrlo je rašireno pa se nerijetko normalizira, iako ono može ozbiljno djelovati na opće psihičko funkcioniranje i nakon duljeg vremena. Vidjeti da te ni drugi nisu u toj situaciji znali zaštititi sigurno nije bilo lako. Doživjeti ovakvu traumu u mladosti rijetko koga bi ostavilo ravnodušnim. Iako mnogi misle da će neugodne emocije proći kada se odmaknemo od nasilnika ili konteksta u kojemu je proživljen neugodni događaj, to nije uvijek tako.
Podsjetnici na proživljeni strah mogu se ponovno pojaviti u obliku nametljivih misli, sniženog raspoloženja, razdražljivosti, problema sa spavanjem ili psihosomatskih znakova uznemirenosti – drhtavice, problema s disanjem, povišenih srčanih otkucaja…
Čini se da si se ti ipak do nekog trenutka s time dobro nosio. Završio si školu, pronašao neke ljude koji ti odgovaraju i usudio se probati uspjeti u stranoj zemlji. Možda ti se čini da nemaš dovoljno samopouzdanja, ali za ove korake potrebna je određena razina povjerenja u svoje sposobnosti, u to da drugi u nama prepoznaju prijatelja, u to da se možemo brinuti sami za sebe. Ove uspjehe ne treba uzeti zdravo za gotovo, oni pokazuju da možeš funkcionirati dobro, iako te u ovom trenutku priječi strah. Dobro poznaješ sebe i znaš da su ove misli, za koje i sam kažeš da truju, nešto što nije tvoje prirodno stanje i što bi ti koristilo ukloniti.
Svatko od nas je drukčiji i različite osobe neće na isti način percipirati prijetnju. Isto tako i reakcija na traumatično iskustvo može biti različita. Iz tvoga opisa ne znam što je moglo biti okidač, odnosno što je potaknulo vraćanje negativnih misli, osjećaj nepovjerenja. Ipak, tvoje tijelo i um pokrenuli su obrane od nevidljive, nepoznate prijetnje: sumnja u dobre namjere drugih tako privremeno djeluje zaštitno i sprječava da se ponovno nađeš u neugodnoj situaciji. Izbjegavati susrete s drugima, izlazak iz kuće, može privremeno djelovati umirujuće i osiguravajuće. Ipak, kao mlada osoba koja želi ostvariti neke svoje ciljeve, možeš osjećati da te ovaj strah zarobio, nametnuo ti stil života koji ti ipak ne odgovara. Vjerujem da te to može motivirati da se pobrineš za svoje zdravlje. Dosadašnji način rješavanja nije riješio problem pa treba pokušati nešto drukčije. Stručna pomoć služi upravo tome: da radi ZA tebe, da ti bude alat kojim možeš riješiti problem. Tvoj obiteljski liječnik može te uputiti na pregled i tretman u sustavu zdravstva ili možeš potražiti pomoć u sustavu socijalne skrbi: https://www.bijelikrug-hrvatske.hr/interaktivna-mapa/
Na kraju: nisi kriv za ono što ti se dogodilo, tvoja majka vjerojatno također nije znala što učiniti bolje, možda se brinula da bi mogla pogoršati stvari. Sada više nisi srednjoškolac. Nitko te tada nije imao pravo vrijeđati, a sada se možeš protiv takva ponašanja braniti i policijskom prijavom. Navijam za tebe i da ponovno živiš bez straha!
Lijepi pozdrav,
Katarina Banov, mag. psih.