Pismo
Pozdrav! Iskreno, toliko toga me muči da nisam sigurna odakle početi! Prvo, je li normalno da mi je gotovo cijelo djetinjstvo “u magli”? Kao da mi je mozak sve blokirao! Ne mogu se sjetiti dobrih stvari (a znam da ih je bilo), a loših mogu u detalje. Također imam problema s iskazivanjem emocija. Mnogo puta ću na pitanje ‘muči li te nešto?’ odgovoriti s ‘ne’ jer katkad ni sama ne znam što osjećam ni kako to objasniti. Većinu vremena osjećam se “prazno”, nisam ljuta ili tužna, ali nisam ni sretna. Gotovo cijeli život slušam od ljudi (najviše od majke) stvari kao ’emocionalno nedostupna. Hladna. Robot.’ Ništa od toga nije istina! Imam emocije, možda ne na razini kao drugi ljudi, ali nisam potpuno bezosjećajna, samo katkad ne znam kako ih izraziti. Iskreno, neugodno mi je iskazivati bilo kakve, a pogotovo negativne, emocije pred ljudima, radije bih da misle da me nije briga nego da me mogu povrijediti. U djetinjstvu i u školi nikad nisam imala prijetelje, ali nisam ih ni željela, bilo mi je mnogo bolje samoj. Ne znam ima li to ikakve veze, ali prilično sam sigurna da je moja majka bila narcisoidna, a mom tati je dijagnosticiran neki oblik shizofrenije (na lijekovima je), ali ne voli govoriti o tome (kad sam bila mala, neko je vrijeme bio zatvoren na psihijatriji zbog pokušaja samoubojstva (progutao je šaku tableta)! Mnogi ljudi u mom životu znali su mi reći da vjerojatno i sama imam neku vrstu šizoidnog poremećaja ili nešto slično, što sam najvjerojatnije nasljedila od oca, ali nikad se nisam na to previše obazirala. Je li to moguće? Osobno nikad nisam bila na razgovoru kod psihijatra.
Odgovor
Pozdrav!
Za nekoga tko smatra da ima problem s iskazivanjem emocija, učinila si zaista iskorak iz svoje ˝sigurne zone˝ podijelivši ove svoje misli na našem portalu, hvala ti na povjerenju! Kažeš i da ne znaš opisati svoje emocije, ali jasno i glasno se suprotstavljaš: ˝Ne, to nije istina da sam hladna, nisam robot, imam emocije!˝ Razumiješ da se opis tebe od strane tvoje majke i tvoj vlastiti samoopis razlikuju.
Kažeš da ti je mozak puno toga blokirao. Možda je procijenio da se u određenim okolnostima mora ponašati mudro i zaštitnički? Naime, kada detektira opasnost, naš se mozak ponaša tako da se potpuno usmjeri na nju, ostale informacije u tom trenu postaju ometajuće i suvišne (stoga ih i teže pamtimo), svu pažnju fokusira na zaštitu od izvora nesigurnosti. Mozak se bori protiv stresa svaki dan; i mozak i naše tijelo spremni su i opremljeni da se nose sa stresom. Nama ljudima svojstveno je da se u situaciji stresa i opasnosti često oslanjamo na pomoć naših bližnjih, osoba od povjerenja, kako bismo ublažili odgovor na stres, pogotovo dok smo mladi. No što ako su upravo odnosi s našim bližnjima izvor najvećeg stresa? U nedostatku podrške, djetetov mozak može prebrzo sazrijeti, što kod djeteta može izazvati uznemirenost i tjeskobu. Uznemirenost čini da stvari izgledaju još strašnije nego što zapravo jesu, zbog čega će se dijete osjećati još više pod stresom. Iz tvog pisma čitam kako si najčešće, dok si odrastala, birala biti sama nego okružena vršnjacima, kao da si se u toj samoći osjećala sigurnijom, manji je bio rizik da će te netko povrijediti, krivo razumjeti. Potreba da se zaštitimo normalan je ljudski odgovor na opasnost! Zaštititi se možemo tako da se borimo, suprotstavljamo, napadamo, ili se pak možemo povući, izolirati, izbjegavati opasnost.
Govoriš o nekim bolnim iskustvima iz djetinjstva, imaš pretpostavke o mogućim dijagnozama svojih roditelja. Naravno da se onda pitaš je li to i na koji način utjecalo na tebe, na to kako komuniciraš, kakve izbore u životu činiš. Iskustva u obitelji mogu utjecati na naša ponašanja i vjerovanja; ne mora se nužno raditi o nasljednom faktoru, tvoja komunikacija produkt je tvojeg iskustva, ne samo nasljeđa. Svako naše ponašanje ima smisla ako ga promatramo u kontekstu našega životnog iskustva!
Ono što mi se čini iznimno važnim u ovome trenutku jest da si odlučila prekinuti tu svojevrsnu samoizolaciju i progovoriti o svojim osjećajima, pretpostavkama, vjerovanjima, da bolje razumiješ sebe. Možda osjećaš da je vrijeme za nove strategije nošenja sa stresom?
Na putu samorazumijevanja neki ljudi odluče potražiti sugovornika, nekog tko će ih pratiti u tom procesu i pružati im pomoć i podršku. Možda si ovim pismom dala sebi priliku da provjeriš kako bi to bilo za tebe, da nastaviš razgovarati sa stručnom osobom koja bi bila uz tebe na ovom putu? Tu priliku svakako zaslužuješ.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
