Pismo
Lijep pozdrav,
javljam Vam se potpuno iscrljen, uplašen i bez motivacije za nastavak dalje. Naime, već četiri godine prolazim kroz teške depresije i anksioznosti. Od jednog sam fakulteta već odustao i sada me je strah odustati od ovoga, no jednostavno se ne uspijevam potruditi ili naći bar trunku motivacije za dolazak na fakultet, kao i za učenje i polaganje kolokvija. Sve mi to stvara golem pritisak i taj strah od neuspjeha postaje stvarnost, a prati me, kao što sam rekao, već četiri godine. Pokušao sam s farmakoterapijom, brzo odustanem, ne bude mi dobro od lijekova. Ostvarilo se ono čega sam se najviše bojao i što nisam nikako prihvaćao prije, recimo, četiri godine. Shvatio sam da sam zaljubljen u dečka i da ga stvarno volim iako sam to jako potiskivao, samu seksualnost naravno. Sada sam u 24. godini s nekim novim identitetom i puno mojih prijatelja ne zna da sam u vezi s tim dečkom u kojega sam se zaljubio. Ne razumijem zašto me muči to tuđe mišljene, osuda okoline i zašto smatram da više ne vrijedim ni jedan posto i da sam sve iznevjerio. S roditeljima sam super, kao i sa sestrom i partnerom. Jedino sa sobom nisam i pod hitno mi treba uvid u sebe samoga jer ne pronalazim odgovore koje tražim. Vrtlog misli tijekom cijelog dana izaziva mi osjećaj strašnog tereta, ne mogu jesti kako spada i to me dodatno iscrpljuje. Imam još dosta toga za reći pa bi mi nekakve smjernice za psihosocijalnu pomoć dobro došle. Prijavio sam se za psihološko savjetovanje na kampusu, ali još uvijek čekam red.
Odgovor
Pozdrav!
U svome si pismu spomenuo više poteškoća s kojima se već duže vrijeme nosiš, a ja mogu samo pretpostaviti, s obzirom na to da nemam puno dodatnih informacija, da su sve one na neki način povezane s potiskivanjem, strepnjom, pritiskom koji već dugo osjećaš, a vezane su za tvoju seksualnost.
Kažeš da si sada u 24. godini, s nekim sasvim novim identitetom, i da se realiziralo nešto čega si se najviše bojao. Mogu samo pokušati zamisliti kakav je to osjećaj – s jedne strane ushit, čežnja, privlačnost, ljubav, a s druge istodobno strah, sram, odbijanje, negiranje, briga…
Comingout, odnosno ˝izlazak iz ormara˝ proces je (samo)razumijevanja, prihvaćanja i vrednovanja seksualne orijentacije/identiteta. To uključuje i istraživanje vlastita identiteta i dijeljenje identiteta s drugima. ˝Izlazak˝ može biti postupan proces ili posve iznenadan, a prvi korak obično uključuje ˝izlaženje˝ pred samoga sebe. ˝Izlazak iz ormara˝ može biti vrlo težak proces.
Nažalost, jedan od razloga zašto se comingout smatra teškim jest činjenica da negativnost prema LGBTQ zajednici još uvijek postoji, unatoč vidljivim promjenama i napretku u promicanju jednakosti. Još uvijek živimo u društvu koje nameće jasne kodekse ponašanja u vezi sa seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom, a većina ljudi dobiva poruku da moraju biti heteroseksualni i ponašati se u skladu s društvenom definicijom svoga spola. S obzirom na dominantni narativ, većini je LGBTIQ+ ljudi još uvijek teško prihvatiti i otkriti svoj identitet i seksualnost. LGBTIQ+ osobe često se suočavaju s vlastitim negativnim stereotipima o seksualnim orijentacijama drukčijima od heteroseksualne i različitim rodnim identitetima, a često i s vlastitim unutarnjim osjećajima homofobije koje su stekli odrastajući u takvoj sredini. Negativan vlastiti stav koji LGBTIQ+ osobe imaju prema vlastitoj seksualnosti i rodnim identitetima naziva se internalizirana homofobija.
Nije neobično ako imaš osjećaj da si drukčiji ili da se ne uklapaš u uloge koje tvoja obitelj, prijatelji, fakultet ili šire društvo očekuju od tebe. Comingout uključuje suočavanje s društvenim reakcijama i stavovima prema LGBTIQ+osobama. Zbog negativnih reakcija normalno je osjećati se posramljeno, izolirano i uplašeno. Comingout je zaista izazov i treba se pripremiti na neželjene reakcije koje su nekad proizvod zbunjenosti i slično. Kao što je tebi trebalo vremena da prihvatiš sebe, to može vrijediti i za prijatelje i ostale važne osobe. Proces izlaska vrlo je osoban, događa se na različite načine i javlja se u različitoj dobi za različite ljude. Neki su ljudi svjesni svoga seksualnog identiteta u ranoj dobi, drugi do te svijesti dolaze nakon mnogo godina. Comingout je katkad i cjeloživotni proces.
Iz tvojeg pisma čitam i nekoliko sjajnih vijesti – kažeš da si s roditeljima, sestrom i s partnerom super! Iz toga razumijem da tvoji najbliži znaju, a i da si ostvario željeni partnerski odnos! Samo ti znaš koliko je hrabrosti trebalo da to ostvariš, i nadam se da sada sebi daješ za pravo da si učinio veliku stvar i da možeš, unatoč iscrpljenosti koju osjećaš, uživati u tom odnosu. Što se ostalih ljudi u tvojem životu tiče, ti si jedina osoba koja može odlučiti kada i kako je sigurno ˝izaći˝ i pred njih. Možeš odlučiti izaći u javnost u jednom dijelu svog života, a u drugom ne. Na primjer, neki ljudi su otvoreni sa svojom obitelji, ali ne i na poslu; drugi su otvoreni u školi, ali su i dalje ˝u ormaru˝ sa svojom obitelji. Iako otkrivanje može biti vrlo izazovno, pa i bolno, to može biti i vrlo oslobađajući proces. Čak i ako je zastrašujuće razmišljati o otkrivanju drugima, katkad nagrada može biti vrijedna izazova koji podrazumijeva comingout u široj javnosti.
Postoje različite teorije o procesu comingouta, a takozvani Model formiranja homoseksualnog identiteta, koji je 1979. stvorila psihologinja Vivienne Cass, jedan je od najprihvaćenijih modela kojim se opisuje proces comingouta. Teorija V. Cass model je od šest stupnjeva, a opisuje razvojni proces kroz koji pojedinci prolaze dok razmišljaju o homoseksualnom identitetu, a zatim ga stječu. Model nije linearan, ne znači da sve osobe prolaze ove korake baš ovim redom, kao što smo rekli, proces je vrlo individualan. Ali spominjem ga ovdje da bolje razumiješ kako je ovo što doživljavaš sasvim normalno i da su mnogi drugi imali slična iskustva.
Prema Vivienne Cass:
Faza 1 – Zbunjenost identiteta: Počinjem se pitati jesam li možda homoseksualac. Zajedno s drugim mislima i osjećajima moguće je doživjeti poricanje i zbunjenost.
Faza 2 – Usporedba identiteta: Prihvaćam mogućnost da sam homoseksualac i suočavam se s društvenom izolacijom koja se može dogoditi s ovim novim identitetom.
Faza 3 – Tolerancija identiteta: Moje prihvaćanje vlastite homoseksualnosti raste i počinjem tolerirati ovaj identitet. Iako se zbunjenost i uznemirenost u vezi s vlastitom seksualnom orijentacijom smanjuju, mogućeje osjećati povećanu izolaciju i otuđenost kako se vlastito samopoimanje sve više razlikuje od očekivanja društva od nas. U ovoj fazi često počinju kontakti s pripadnicima LGBTIQ+ zajednice.
Faza 4 – Prihvaćanje identiteta: Razriješio sam većinu pitanja koja se tiču vlastita seksualnog identiteta i prihvatio sam sebe kao homoseksualca. Imam sve veći kontakt s LGBTIQ+ zajednicom.
Faza 5 – Ponos identiteta: Počinjem osjećati ponos što sam dio LGBTIQ+ zajednice i uranjam u LGBTIQ+ kulturu. S druge strane, imam manje kontakta s heteroseksualnom zajednicom. Katkad je moguća ljutnja i/ili odbacivanje heteroseksualne zajednice.
Faza 6 – Sinteza identiteta: Integriram svoj seksualni identitet s drugim aspektima sebe tako da je to samo jedan dio moga cjelokupnog identiteta. Ljutnja koju sam možda osjećao prema heteroseksualnoj zajednici ili intenzivan ponos koji sam možda osjećao što sam homoseksualac smanjuju se i mogu biti cijeli svoj s drugima iz obiju grupa. Osjećam više podudarnosti između svoga javnog i privatnog ja.
Kao što sam spomenula, ovo je samo model koji ne može obuhvatiti svu kompleksnost i raznolikost procesa, no moguće je da se i prepoznaš u nekoj od ovih faza. Biti zbunjen i ne baš super sam sa sobom čini se normalnom reakcijom na ovaj vrlo zahtjevan put koji prolaziš.
Kažeš da ne razumiješ zašto ti je toliko važno prihvaćanje drugih, no i sam znaš kako smo mi socijalna bića kojima je važno uklopiti se i osjećati se prihvaćeno. Važno nam je ostvarivati iskrene, otvorene odnose u kojima se osjećamo autentično i sigurno.
Samo ti možeš odlučiti kada, kome i na koji način ćeš se outati, a u tim situacijama dobro je imati na umu temeljnu ljudsku prirodu – često reagiramo negativno kada nam je nešto novo i nepoznato, nekim pojedincima treba više vremena nego drugima da se prilagode novim informacijama. Svatko od nas ima pravo biti ono što jest i otvoreno govoriti o svim važnim aspektima svoga identiteta, uključujući seksualnu orijentaciju. Negativna reakcija druge osobe nije dokaz tvojeg nedostatka ili tvoje vrijednosti, ta reakcija govori isključivo o toj osobi koja je daje.
Spominješ stručnu podršku – svakako mislim da je mudro u ovaj proces uključiti i stručnjaka za mentalno zdravlje, nekoga tko može pomoći i držati ti svjetiljku nad mapom teritorija koji istražuješ.
Osim Psihološkog savjetovališta SSC-a, za podršku se možeš javiti i Udruzi LORI: https://www.lori.hr/hr/lori/stalne-aktivnosti/psihosocijalna-podrska , kao i drugim udrugama koje imaju psihološko savjetovalište.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
