Pismo
Poštovani, osoba sam s invaliditetom CP 90%, imam oštećen sluh, bivši sam student X fakulteta (službeno, moj je status u mirovanju). Imam dosta problema vezanih za socijalizaciju i uklapanje u društvo, teško nalazim prijatelje (ne znam kako ljude zainteresirati za sebe). Smatram ujedno da sam anksiozan i sramežljiv, u grupama s puno ljudi mi je neugodno ako ih većinu ne poznajem te nikad nisam bio u vezi niti sam se ikad svidio ijednoj curi. Usto me muči to sto ne mogu naći posao, kao i velika briga što će biti sa mnom kad mi roditelji umru jer nemam ni brata ni sestru. Nikad nisam poduzeo ništa ozbiljno, pokušavao promijeniti u vezi stvari koje me muče do ove godine kada sam za vrijeme lockdowna shvatio da skoro i nemam prijatelja i neko društvo s kojim bih se družio i da sam zapravo zbog okolnosti u životu propustio puno toga u tinejdžerskim i studenskim danima. Otišao sam psihologu u KBC i on mi je rekao da meni s obzirom na spektar problema koje imam treba ciljana grupna terapija s mladim ljudima koji imaju slične probleme i da mi on ne može puno pomoći. Bio je hladan. Dijagnosticiran mi je poremećaj prilagodbe. Tijekom školovanja, tj. u osnovnoj školi bio sam meta maltretiranja zbog invaliditeta i zbog toga sam dugo izbjegavao društvo i u srednjojškoli i na faksu te sad vidim posljedice. Srdačan pozdrav.
Odgovor
Pozdrav!
Hvala ti na povjerenju i spremnosti da s nama podijeliš svoje brige. Kad su prisutne teškoće u različitim životnim područjima, katkad se možemo osjećati preplavljeno neugodnim emocijama.
Stoga mislim da je izvrsno što si odlučio potražiti stručnu pomoć. Često je to prvi korak u rješavanju problema, a svakako je znak da si prepoznao teškoće i da imaš motiva raditi na njima. Kada je god to moguće, preporučuje se pokušati riješiti probleme jedan po jedan. Pritom je važno odrediti redoslijed ovisno o prioritetima, onome što ti je hitnije ili zbog nekoga drugog razloga važnije u danom trenutku.
Kad razmišljaš o mogućim rješenjima, vodi računa da to budu rješenja na koja možeš utjecati (npr. Što sve možeš napraviti kako bi povećao šanse za pronalaženje posla?) i pokušaj odrediti vrlo konkretne korake koji do njih vode. Možeš napraviti neku vrstu hodograma koji će te voditi u procesu. Naprimjer, možda bi prvi zadatak u traženju posla mogao biti uređivanje životopisa (ako to nisi već napravio) ili bi možda pomogle konzultacije sa savjetnikom pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Sustavnim planom dobijemo jasne zadatke koje treba provesti, što nam daje veći osjećaj kontrole.
Socijalna anksioznost koju opisuješ potpuno je razumljiva s obzirom na neugodna iskustva koja si imao u osnovnoj školi. U tom je razdoblju izbjegavanje društva imalo logičnu, zaštitnu funkciju.
Međutim, sada kad su se okolnosti promijenile, kao što i sam primjećuješ, izbjegavanje ima svoje negativne strane. Da bi izgradio odnose kakve želiš, nužno je stvarati prilike i postupno se izlagati socijalnim kontaktima. Svima s pojačanom socijalnom anksioznošću ovo u početku može biti prilično neugodna ideja, ali to je jedini način da se privikneš na socijalne situacije i vidiš da ishodi druženja uopće ne moraju biti neugodni. Gledano s tog aspekta, grupna terapija koju ti je psiholog savjetovao zaista ima smisla jer daje priliku za izlaganje na licu mjesta, tijekom terapijskog susreta, u sigurnom okruženju. Ako za to još nisi spreman ili niste uspjeli postići dogovor za daljnji rad, predlažem da ne odustaneš od traženja stručne pomoći. Lakše je prolaziti kroz teškoće dobro pripremljen i uz stručno vodstvo.
Na kraju bih te još potaknula da se prisjetiš nekog socijalnog kontakta koji je tebi bio ugodan. Možeš li dokučiti što ga je učinilo ugodnim? Naprimjer, većina ljudi ocijenit će ugodnom interakciju s osobom koja održava kontakt očima, ima osmijeh na licu, pokazuje zanimanje za sugovornika. Biti prisutan, otvoren za interakciju veoma je važno i možda tu negdje leži barem dio odgovora na pitanje kako zainteresirati druge. 😊
Imaj na umu da je za svaku promjenu potrebno neko vrijeme i da nisu uvijek svi aspekti problema pod našom kontrolom pa je važno naoružati se strpljenjem i upornošću.
Sretno!
Marina Njegovan, psihologinja
