Pismo
Dobar dan,
mene muči puno toga. Najviše me muči to što mi je ove godine preminuo tata od raka jetre. To je za mene bilo grozno iskustvo i svakim danom bol je sve gora i gora. Ne mogu se pomoriti s činjenicom da više nikad neću moći zagrliti svoga tatu, koji je bio moja stijena u životu, i jako se kajem što posljednji put nisam ostala dulje s njim u bolnici i što ga nisam tada zagrlila i rekla mu koliko ga volim. Ne mogu se pomiriti s činjenjicom da ga više nema i svaki dan se nadam da je sve to ipak noćna mora i da će tata svaki čas doći kući. Isto tako, imam poremećaj prehrane i strah me da ću se udebljati tako da svaki put kad nešto pojedem imam veliku grižnju savjesti i moj mi mozak često brani više od tri obroka dnevno ili nešto više nego što obično jedem. Često imam i napadaje panike i anksioznosti i ne znam ni sama kako se s njima više nositi, a uz to imam i srčanih problema i to me prilično ograničava u svakodnevici. Na terapiji sam već više od mjesec dana i zbog toga sam užasno pod stresom jer me strah izaći i iz kuće da se ne srušim negdje.
Odgovor
Draga djevojko,
žao mi je zbog tvoga velikoga gubitka i, kako navodiš, groznog iskustva. Sve ovo što opisuješ i način na koji opisuješ neki je normalan proces tugovanja u ovoj „nenormalnoj“, odnosno izvanrednoj situaciji s kojom te je život suočio. Kada kažem normalan, mislim da bi većina ljudi koji osjećaju veliku bliskost i povezanost prema svom roditelju reagirala upravo kao i ti, a jednako tako svi mi imamo neka žaljenja da smo mogli još nešto učiniti za našu dragu osobu, a da, eto – nismo. Koliko razumijem, gradili ste otvoren i podržavajući odnos, imali ste razumijevanja jedno za drugo. Za tvoje djetinjstvo i odrastanje čini mi se kao velika privilegija imati takva roditelja pored sebe. Učinio je tvoje dane vedrijima, ispunjenijima, posebnijima… Jesi li razmišljala o tome što bi on sada učinio da te vidi ovakvu? Što bi ti rekao? Kakvu bi te volio vidjeti?
U nekom trenutku života, ovisno o okolnostima, mlada osoba razdvaja se od roditelja i, gradeći svoj identitet, postaje samoj sebi stijenom. Uči se životu polako se oslanjajući na vlastite snage. Grli samu sebe, svoje uspjehe, neuspjehe, korača naprijed, trudi se, bori se, voli, oprašta, osjeća bol, donosi vlastite odluke iza kojih stoji, gradi vještinu zauzimanja za sebe na… sve su to sitni pomaci naprijed koji nas čine onakvima kakvi jesmo.
Što je mladom čovjeku važno kada započinje svoj „odrasli“ život? Mislim da je važno imati zdrave i dobre temelje, imati vlastiti uzor i viziju „kakvi“ želimo biti. Nekako sam iz pisma stvorila sliku da si ti to odrastanjem sve dobila. Jesi li?
Ako si imala ideju da proces žalovanja, odnosno gubitak oca moraš/trebaš „izliječiti“ sama, znaj da ne moraš nužno sama prolaziti svim tim procesima. Potražiti pomoć u izazovnim životnim situacijama smatram poželjnim i pametnim potezom. Ovdje ti prilažem link da pronađeš stručnu osobu s kojom možeš podijeliti sve ovo o čemu pišeš, koja te može voditi na tvom putu „ozdravljenja“ i pomoći ti da dođeš u kontakt s prazninom koja neizbježno nastaje gubitkom.
https://zzjzpgz.hr/wp-content/uploads/2022/12/VODIC-ZA-SAVJETOVALISTA-1.pdf
Možda ti u razumijevanju brige o mentalnom zdravlju može pomoći i ova brošura https://udruga-uzor-rijeka.hr/wp-content/uploads/2023/04/mitovi-legende-o-mentalnom-zdravlju-final-2.pdf
U pismu navodiš poremećaj prehrane, anksioznost i tegobe sa srcem koje terapijom držiš pod kontrolom. S obzirom na to da sam se nekako koncentrirala na gubitak, nemoj misliti da je ovo drugo manje važno. Sve je jednako važno i svemu treba pridati pažnje onoliko koliko ti procjenjuješ. Stoga te pozivam da se javiš na ponuđene kontakte, da oslobodiš svu snagu koja se nalazi u tebi, da nastaviš život u sadašnjosti i daš sebi priliku za ispunjeniji život, gubitku usprkos.
Ana Fabijan, psihologinja
