Pismo
Generalno nisam loše, ne budim se ujutro nesretna, nemam problema sa spavanjem, emocionalno sam dobro, ali nekako imam problem s vrtnjom filma u glavi da mi nešto nije okej. Prošla sam dvije operacije koljena i to mi je promijenilo smjer u životu i sad strahujem što će biti sa mnom u tom nekom životu bez sporta, najviše zato što me većim dijelom financirao kroz studij. Ne želim se vratiti doma i biti na teret roditeljima, a, opet, izgubljena sam i tražim nekakva rješenja koja mi se zasad čine nedostižnima. To mi najviše stvara stres jer možda gledam predaleko u budućnost. Zanima me kako si smanjiti očekivanja? Ili se možda motivirati da sam sposobna i izvan te neke zone komfora.
Odgovor
Svoje pismo započela si rečenicom koja opisuje razdoblja u životu kada smo na nekim prekretnicama te gledamo s povećalom na svoj život i tražimo smisao. Kada bi nas netko pitao kako smo, odgovor bi najčešće bio: “Sve je ok, ali… “Taj “ali” je jako važan i trebamo ga detaljno proučiti i shvatiti što nam poručuje.
Ti si to očito jako dobro osvijestila i iz svega navedenog vidi se da poznaješ sebe i svoj način funkcioniranja tako da ti samo treba oslonac u donošenju sljedećih, poprilično važnih odluka.
Za početak bih se osvrnula na sportske ozljede koje si spomenula.
Velik broj profesionalnih sportaša (75 posto) doživi najmanje jednu ozljedu u dvije godine bavljenja sportom. Svim ljudima ozljede izazivaju stres, ali sportaši ih procjenjuju znatno stresnijima od nesportaša. Razlog je tome prije svega što se boje hoće li se oporaviti i koliko će ozljeda narušiti njihova buduća sportska postignuća, zbog čega mogu izgubiti poziciju, prihode, podršku trenera/kolega i slično.
Psihološka stanja koja se mogu javiti u procesu oporavka su bol, stres/anksioznost, ovisnost o vježbanju, bijes, nepridržavanje tretmana, depresija. Često je prisutna negacija i umanjivanje ozbiljnosti ozljede, što može dovesti do ugrožavanja zdravlja.
Ako je ozljeda ozbiljna i dovodi do završetaka sportske karijere, kao što je kod tebe slučaj, onda se najčešće javlja osjećaj gubitka identiteta, sklonost izolaciji, nedostatak samopouzdanja.
Ključni problem koji si ti navela jest upravo nedostatak samopouzdanja. Svima je teško izaći iz svoje sigurne zone, a očito si sklona odabrati put koji ćeš sama krojiti. Uvijek ti ostaje opcija vratiti se kući, i to je utješno.
Vjerujem da u sebi imaš kapacitet koji ćeš tek otkriti jer upravo kada izađemo iz sigurne zone tek onda učimo o sebi, istinski učimo. To je ujedno i životna škola koja će ti puno značiti.
Sada korak po korak. Koji će biti prvi izazov koji ćeš si postaviti? Neka to za početak bude nešto što ti se čini lakše ostvarivim jer je važno osjetiti uspjeh i biti ponosan na sebe.
Vratila bih se sportu. Vjerujem da se ne moraš potpuno odreći sudjelovanja u sportu koji ti je obilježio život, je li moguće i dalje biti aktivan, ali u nekoj drugoj ulozi?
Na kraju ti želim reći kako vjerujem da ti je potrebno samo malo vjetra u leđa i da će sve krenuti. Ali, da, važno je očekivanja staviti u realne okvire. Pogotovo u ovoj situaciji u kojoj se trenutno nalazimo. I zato pomalo… snova se ne trebamo odreći, ali put da ih ostvarimo može imati neočekivana skretanja, što čini zanimljivima naše životne priče.
Tamara Milovanović, psihologinja
