Pismo
Krenila sam na fakultet ove jeseni i sve mi se promijenilo. Novi grad, novi ljudi. Ali ja sam u redu s tim, sviđa mi se ovdje. U zadnje vrijeme mi je problem što se osjećam nemoćno. U Rijeci mi je sve što sam htjela, ali nemam ljude iz rodnoga grada. I fali mi to mjesto. A, opet, kad se vratim, nije isto jer sve se promijenilo. Ja zapravo ne živim ni tu ni tamo jer više nigdje nisam 100% upućena u sve. Osoba sam koja se pred drugima izvrsno nosi sa svim preprekama i čak mi se ljudi dive zbog toga, a zapravo navečer sama sa sobom – patim. Dosta često sam tužna i nikad zapravo nisam znala izraziti svoje osjećaje.
Voljela sam jednu osobu četiri godine, nismo bili skupa, ali smo se stalno čuli. Nikad nismo izašli van zajedno sami (u društvu da), ali ja sam se baš zaljubila u njega. Nije nikad bio bezobrazan prema meni, ali u početku poznanstva nije bio zaljubljen u mene. Mislim da se to poslije promijenilo, ali moja povrijeđenost nekim postupcima dopustila nije mi da se opet zbližimo. Smatrala sam da ipak vrijedim više nego da me netko voza, što u svakom slucaju jest istina, ali mi je sad užasno žao jer mislim da nisam nekome dala oprost nakon iskrene isprike.
Trenutačno imam dečka, prvog ikad, ali mislim da moji roditelji vide da ja u njega i nisam nešto zaljubljena. Iako se stvarno trudim da to tako ne ispadne, očito mi ne uspijeva. Uvjeravam samu sebe da ću ga zavoljeti i da će biti drukčije, ali negdje duboko u sebi osjećam da neće. Problem je što smo u različitim gradovima, on doma, ja u Rijeci. Mlađi je od mene oko godinu dana, jest da mi idemo iste smjerove i razumije što radim na faksu, ali nije to to. Smatram da je on predobar za mene, ja nisam za njega. Generalno me boli to što sam svjesna sebe i znam što želim, ali se užasno to bojim reći jer znam da ću nekoga povrijediti.
Planiram krenuti u teretanu samo zato da imam neku obavezu uz faks. Protekli tjedan sam si ostavila za učenje, ali bila sam toliko “depresivna” da nisam napravila aposlutno ništa, osim što sam bila na mobitelu cijele dane. Doslovno me ruke bole, a baterija mi traje kao dani u zimi. Mogla bih još puno toga napisati, ali mislim da sam ono glavno rekla. Žalim se ovdje zato što, kada god sam s nekim pokušala razgovarati o svojim problemima (i to ono jedva kad krenem jer ja ne znam pričati o osjećajima a da iz čista mira ne krenem plakati), otkantali bi me i rekli: “Ma, de, riješit ćeš ti to, nisu neki problemi.” I rješavala sam, ali me je duša užasno boljela. Možda ovo sve i vama zvuči njonjavo i dosadno, ali stvarno trebam savjet. Hvala lijepa.
Odgovor
Iz tvojeg pisma razaznajem izazov zajednički mnogim studentima koji su se zbog fakulteta preselili u drugi grad. Našla si se u novom okruženju gdje je puno toga drukčije. Može ti se činiti katkad da je to za tebe previše ili da ti nedostaje podrška ljudi koji te vole i podupiru, a sada nisu blizu. Nije neobično da početak studiranja obilježi osjećaj usamljenosti, brige zbog uspostavljanja novih odnosa, novoga životnog ritma i organizacije. Uz to, život izvan roditeljskog doma mnogima je prvo iskustvo velike neovisnosti i preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore i odluke. S jedne strane ovaj osjećaj slobode može biti uzbudljiv, a s druge nosi osjećaj nepredvidljivosti i odgovornosti. Student mora naći uspješnu ravnotežu u obavljanju različitih aktivnosti – pohađanju predavanja, učenju, sudjelovanju u aktivnostima, druženjima, sportu… Nove okolnosti, obaveze i ljudi mogu stvoriti osjećaj emocionalnog vrtuljka. Taj je osjećaj normalan i očekivan. Sigurno nije jednostavan zadatak žonglirati sa svim tim promjenama i zahtjevima; nove okolnosti često su izvor uzbuđenja i osjećaja veće osobne slobode, no važno je znati da i najpozitivnije životne promjene uzrokuju stres i traže prilagodbu. Stoga je i osjećaj nesnalaženja, usamljenosti, tuge ili zabrinutosti normalna reakcija na novu životnu fazu.
Vjerujem da ti nije jednostavno nositi se sa slikom koji drugi imaju o tebi, onoj koja se izvrsno nosi sa svim preprekama, izaziva čak i divljenje drugih zbog toga. Jer, svi mi katkad imamo loše dane, trenutke kada nismo dobro, kada nas pritisnu brige i tada je podrška bližnjih nešto što može činiti razliku. To ne znači da će nam time problem biti riješen, niti da nam drugi daju savjet, ono što nam najviše treba jest da nas netko čuje, razumije, prihvati naše osjećaje koliko god teški ili neugodni bili. Iz tvojeg pisma razumijem da imaš teškoća s izražavanjem svojih osjećaja i da se katkad ponašaš tako da ispunjavaš očekivanja koja (misliš da) drugi imaju od tebe. To je za ljude tako razumljivo ponašanje. Kao što sam rekla, svima nam je jako važno da nas prihvaćaju i shvaćaju oni koji su nam važni, bili to roditelji, prijatelji ili partneri. I zato se katkad ne usudimo riskirati, izraziti iskreno svoje misli i osjećaje, a katkad čak i sami sebe vješto uvjerimo u nešto što se uklapa u sliku sebe kakvima mislimo da moramo biti.
Ovo razdoblje tuge, kako kažeš, i ˝depresije˝ možda možeš razumjeti i kao razdoblje promjene, samospoznaje, osobnog rasta. Jer svaki osjećaj, doživljaj, misao nešto govori (o) nama samima, važno je katkad stati i osluhnuti. Ispada da je najteže ne reći ono što zaista želiš, zbog bojazni da ćeš nekoga povrijediti ili iznevjeriti. Jer, moguće je da upravo time iznevjeruješ sebe i da baš zato ˝duša boli˝.
Meni se čini da si već ovim pismom učinila hrabar korak naprijed u izražavanju toga što zapravo želiš i kako se osjećaš, i da je to smjer koji će ti donijeti olakšanje. Možda bi nastavak ovog promišljanja bio lakši uz stručnu osobu koja će te rado poslušati i ući s tobom u dijalog u kojem ćete zajedno otkrivati ono što je za tebe važno.
S obzirom na to da si studentica, na raspolaganju su ti psihologinje iz Studentskog savjetovalištnog centra, slobodno im se obrati za pomoć.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
