Pismo
Bolujem od epilepsije. Muči me depresija, anksioznost i nedostatak društva zbog stigme prema toj bolesti. Teško se koncentriram i gubim pamćenje, pogotovo dugoročno. Ne znam što da radim. Osjećam se jako loše, nezadovoljno i neispunjeno. Imam 29 godina, ljudi oko mene imaju već djecu, u braku su, ne žive s roditeljima. A ja imam osjećaj da u svemu tome jako kasnim i da se neću moći osamostaliti.
Odgovor
Život s dijagnozom kronične bolesti neizbježno utječe na različite aspekte svakodnevnog funkcioniranja oboljele osobe te iziskuje razdoblje adaptacije, prihvaćanje ograničenja, savjesnost u provođenju postupaka važnih za regulaciju bolesti i brojne druge čimbenike. Epilepsija je jedna od najčešćih kroničnih bolesti za čiju je kontrolu potrebno redovito uzimanje terapije, održavanje higijene sna, adekvatna prehrana i izbjegavanje provokativnih faktora. Nažalost, unatoč velikom broju osoba koje boluju od epilepsije, u našem društvu još uvijek postoji stigma prema oboljelima, koja je prvenstveno odraz nedovoljne informiranosti i straha od nepoznatoga.
U svom si upitu prepoznala i opisala teret koji osjećaš u vezi s bolesti i nepovoljan utjecaj koji bolest ima na tvoj život, prije svega na planu samostalnosti koju želiš postići. Iako svi težimo tome da bitne životne događaje ostvarimo u nekim vremenskim „okvirima“ , život nas uvijek iznova uči kako se neke stvari možda neće posložiti onda kada bismo mi to htjeli ili mislimo da trebaju nego u nekom drugom, možda za nas boljem trenutku. Ne znam otkad ni u kojem intenzitetu osjećaš simptome anksioznosti, depresivnosti i nezadovoljstva, no očigledno je da ti narušavaju kvalitetu života, moguće toliko da kroz ‘zatamnjena stakla’ gledaš na svoje stanje. Planiranje i organizacija dnevnih aktivnosti u kojima se osjećamo ugodno jedan je od načina kojima možeš pristupiti trenutačnom osjećaju generalnog nezadovoljstva. Pokušaj razmisliti – čime bi se bavila i kako bi provodila vrijeme kada se ne bi osjećala toliko loše, nezadovoljno i neispunjeno? Zapiši neke od ideja. Što bi od toga mogla uvesti u svoju svakodnevicu? Pokušaj u svakom danu odvojiti dio vremena za provođenje aktivnosti koje te opuštaju. Podizanje razine ugodnih emocija može pridonijeti smanjivanju neugodnih emocija. Nadalje, gubitak pamćenja i teškoće koncentracije koje navodiš mogu biti posljedica uzimanja antiepileptičkih lijekova te bi se o tome trebala posavjetovati s vodećim neurologom koji može, prema potrebi, inicirati neuropsihologijsku procjenu kako bi se utvrdili mogući uzroci tegoba. Također, u okviru klinike za neurologiju rade psiholozi kojima se možeš obratiti za uključivanje u psihoterapiju kako bi uz vodstvo stručne osobe lakše i brže došla do rješenja problema koji te trenutačno muče.
Želim ti poručiti da nitko ne bira svoju bolest i da bolest ne definira koliko vrijedimo kao osobe. Dokaz tome su poznate ličnosti koje su se liječile od epilepsije poput Dostojevskog, Napoleona, Aristotela, Nobela, Agathe Christie, Ivane Orleanske, Beethovena, Thomasa Edisona, Newtona, Michelangela i brojnih drugih. Za kraj, prilažem ti tekst jedne djevojke tebi bliske godinama o njezinoj predodžbi života s epilepsijom.
https://kisobran.uniri.hr/2021/11/29/zivot-s-epilepsijom/
Sretno!
Ana Goleš, psihologinja
