Pismo
Dugi niz godina muči me anksioznost. Do srednje škole išla sam kod logopeda zbog mucanja, dok nisu skužili da je to mucanje samo nuspojava visoke anksioznosti. Dugo sam se borila i sa samoozljeđivanjem. Visoka razina anksioznosti utjecala je na učestale odlaske na WC. Išla sam i u psihološko savjetovalište u Rijeci, ali kako se bližio kraj maksimalnom broju susreta slagala sam da je sve super jer nisam vidjela smisao u tome da kažem da nije, kad je i ovako bio kraj susretima. Htjela bih obaviti testiranje za anksiozne poremećaje kako bih napokon mogla objasniti svoje probleme drugima i kako bi mi netko pomogao. Ne znam gdje se u Rijeci to može obaviti i kako? Ako je moguće besplatno ili da barem nije preskupo.
Odgovor
Draga…,
Postoji velik broj teorija koje objašnjavaju nastanak mucanja. Te brojne teorije grupirane su u dvije velike skupine: biološke i psihološke teorije mucanja. Među psihološkim teorijama mucanja, psihoemocionalne teorije u središte objašnjenja pojave mucanja stavljaju pojmove kao što su emocionalne poteškoće, psihološke traume, osobine ličnosti, temperament i anksioznost. Iznenadni početak mucanja tako se javlja nakon nekoga traumatskog događaja, doživljaja visoke razine stresa i/ili anksioznosti. Dok za pojedine osobe emocije mogu biti okidač početka mucanja, za druge osobe emocije su posljedica mucanja. Osobe koje mucaju, prije trenutka netečnosti doživljavaju emocije straha i anksioznosti, za vrijeme mucanja javlja se frustracija, a nakon mucanja osjećaj srama, krivnje, neugode i ljutnje. Nepredvidljivost u kojoj će se situaciji mucanje javiti kod osoba koje mucaju stvara trajnu napetost koja se s vremenom pretvara u anksioznost i strah koji ih usmjeravaju prema neprikladnim ili izbjegavajućim oblicima nošenja s mucanjem, što rezultira smanjenom kvalitetom života i nižom razinom samoprihvaćanja. Zbog doživljenih neugodnih iskustava vezano uz reakcije okoline, osobe koje mucaju često s vremenom razvijaju neki oblik socijalne anksioznosti. S obzirom na to da je odnos mucanja i emocija izrazito kompleksan, iznimno je važna sveobuhvatna procjena i definiranje uzroka kako bi terapija bila uspješna.
Kada se radi o tjelesnim simptomima, najprije se treba javiti liječniku kako bi se provjerili i uklonili mogući organski uzroci problema. Ako liječnik utvrdi da ste tjelesno zdravi, učestala potreba za mokrenjem doista može biti posljedica anksioznosti. Naš mjehur povezan je s doživljajem straha. Kada se, kao odgovor na strah, aktivira reakcija našeg organizma da se bori ili bježi, mišići mokraćnog mjehura se sužavaju, što stvara veći pritisak na mjehur i potrebu za mokrenjem. Neki stručnjaci smatraju i da reakcija na strah potiče bubrege na brži rad pa oni u tim situacijama proizvode više urina. Također, u situacijama pojačane anksioznosti, više pažnje usmjeravamo na signale iz vlastita tijela pa neke signale možemo protumačiti intenzivnijima ili hitnijima nego što to oni doista jesu, pa nam se može javljati potreba za mokrenjem i onda kada realno nije hitna. Praktična pomoć može biti suzdržavanje od konzumacije većih količina pića koja djeluju kao diuretici, kao i vježbe mišića zdjelice koje mogu pomoći u povećanju kontrole mokraćnog mjehura. Iako anksioznost može uzrokovati pojačanu potrebu za mokrenjem, obrnuto, i pojačana potreba za mokrenjem može izazvati anksioznost u situacijama u kojima se brinemo hoće li nam toalet biti dostupan ili hoćemo li moći napustiti neku situaciju kako bismo otišli na toalet (npr. ispit) i slično.
Jedan od ključnih zadataka adolescencije je formiranje identiteta. Kombinacija osjećaja anksioznosti, bespomoćnosti, gubitka kontrole i straha od razlikovanja od svojih vršnjaka u adolescentnoj dobi može dovesti do neprikladnih ponašanja, a jedno od njih je i samoozljeđivanje. U nastanku samoozljeđujućih ponašanja uključen je niz bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, poput negativnih životnih događaja, izloženosti vršnjačkom nasilju, društva adolescenata koji se također samoozljeđuju, depresije, anksioznosti, niskog samopoštovanja i poteškoća u regulaciji raspoloženja i emocija. Budući da uzroci i funkcije samoozljeđujućeg ponašanja mogu biti različiti, važno je definirati točne uzroke kako bi se odredila primjerena terapija. Tretman samoozljeđivanja usmjerava se na edukaciju klijenta o njegovu problemu, usvajanje vještina rješavanja problema, razvoj sposobnosti tolerancije neugodnih osjećaja, proradu traumatskih iskustava, usvajanje socijalnih vještina, usmjeravanje na klijentove snage i talente te planove za budućnost, kao i istraživanje alternativa samoozljeđivanju (npr. Projekt leptira ili Butterfly Project).
Svima nam je dobro poznat neugodan osjećaj zabrinutosti, nespokoja i unutarnjeg nemira. Anksioznost ili tjeskoba stoga je dio svakodnevnog života većine ljudi. Međutim, kada pojava anksioznosti nije u skladu s intenzitetom ili vrstom podražaja iz okoline ili se javlja bez vidljiva razloga, govorimo o anksioznom poremećaju. Najvažniji sustavi klasifikacije anksioznih poremećaja su DSM-5, Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge i MKB-11, Međunarodna klasifikacija bolesti Svjetske zdravstvene organizacije. Glavni oblici anksioznih poremećaja su generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, specifična fobija, socijalna fobija i posttraumatski stresni poremećaj. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja anksioznost je gotovo stalno prisutna, dok se kod ostalih javlja povremeno. Prema DSM-V, kriteriji za postavljanje dijagnoze generaliziranog anksioznog poremećaja su pretjerana i trajna briga i anksioznost, koji traju dulje od šest mjeseci, a trebaju biti praćeni s tri do šest kriterija u vidu osjećaja nemogućnosti opuštanja, doživljaj da su „na rubu“, lako umaranje, razdražljivost, poteškoće koncentracije, osjećaj napetosti ili tvrdi mišići i poteškoće sa spavanjem. Dijagnozu anksioznog poremećaja mogu postaviti jedino liječnici psihijatri. Besplatnu uslugu psihodijagnostike možete dobiti preko uputnice svoga liječnika opće medicine za specijalistički pregled psihijatra u KBC-u Rijeka ili u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo PGŽ. Najvažnije je da se anksiozni poremećaji uspješno liječe. Istraživanja pokazuju da najuspješnije rezultate daju kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih metoda liječenja. Farmakoterapijski pristup koristan je za umanjenje i otklanjanje simptoma poremećaja, a psihoterapijskim radom saniraju se uzroci javljanja poremećaja. Svakako bih Vas potaknula na to da terapeutu otvoreno kažete ako Vam nešto ne odgovara ili ne vidite pomak očekivanom brzinom ili u očekivanom smjeru, kako bi mogao promijeniti intervencije radi uspješnijeg tretmana.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
