Pismo
U listopadu 2020. bila sam kod psihologinje i zaključila je da bi to mogla biti depresija iako nikad nisam dobila takvu dijagnozu jer me bilo strah ići psihijatru. Otad sam imala i jake napadaje panike usred noći, toliko da bi mi ruke utrnule i počela bih hiperventilirati. U prosincu smo moja obitelj i ja svi oboljeli od korone, ali moj nono je najviše stradao. Završio je u bolnici s upalom pluća, jedva se izvukao živ, i to me jako potreslo. U to sam vrijeme spavala po 15 sati na dan i budila se umorna, namjerno bih prespavala prvih nekoliko sati online nastave jer nisam imala snage rješavati zadatke, a tad sam se posvađala i s najboljom prijateljicom; otad se nismo čule, dakle već sedam mjeseci iako mi jako nedostaje. Često dobivam takozvane ‘intrusive thoughts’ i ne znam kako ih zaustaviti jer mi izazivaju anksioznost i paniku. Sad krećem u 2. razred srednje škole i strah me da ne padnem godinu i razočaram obitelj iako se trudim i dajem sve od sebe u školi.
Odgovor
Draga djevojko,
Brige, crni scenariji o budućnosti, strahovi vezani uz bolest člana obitelji, sniženo raspoloženje, umor, napadi panike, nametajuće misli, gubitak najbolje prijateljice… čini mi se da ti uopće nije lako nositi se sa svime time. Mnogo toga ti se neugodnog događa, a koliko mogu razumjeti iz tvojeg upita, nisi nastavila odlaziti k psihologinji nakon onog susreta u listopadu prošle godine. Ako je tome zaista tako, žao mi je što nisi jer bi do sada sigurno dobila podršku koja ti treba i već bi ti bilo lakše.
Panični napadi koje doživljavaš usred noći izrazito su neugodno iskustvo u kojem dominiraju strah i intenzivni, neugodni i neobični tjelesni simptomi. Vjerujem da si do sada primijetila da koliko god su ti napadi jaki, uvijek prođu. I nisu opasni! Korisno je sjetiti se toga pri sljedećoj panici. Hiperventilacija je često dio paničnog napada, a do toga dolazi zbog plitkog i ubrzanog disanja. Stoga je korisno naučiti i pravilno disati (duboko disanje, spori izdisaj) jer se tada smanjuju simptomi napada.
Intruzivne misli su neželjene misli koje se često ponavljaju i zbog svog sadržaja izazivaju snažnu odbojnost, često strah, sram ili krivnju. S obzirom na visoku nelagodu koju osjećaju pri javljanju takvih misli, takve osobe vjeruju da ih se moraju nekako riješiti. I ti sama pišeš kako ne znaš kako ih zaustaviti. To i nije moguće! Prije nekoliko godina na TV-u se u propagandnom programu pojavljivala rečenica „Nemoj misliti na čokoladnu torticu!“ koja je upravo bila reklama za čokoladnu torticu. Ta se reklama temeljila na znanju o tome kako pokušaji sprječavanja pojave misli rezultiraju upravo tim mislima i one tako postaju sve češće. Pravi problem nastaje ako se misli žele blokirati ili na bilo koji način neutralizirati kako ne bi dovele do ponašanja kojega se osoba boji ili srami. Stoga je važno naučiti misli prihvaćati kao misli, znajući da misao ne govori ništa o nama samima niti predviđa naše ponašanje. Osoba neće učiniti ono čega se boji da bi mogla učiniti!
Depresivno raspoloženje povezano je s niskom razinom aktivnosti, dugotrajnim spavanjem, teškoćama pri svakodnevnom funkcioniranju i učenju, umorom, krivnjom (jer osoba vjeruje da jest razočarala ili da će na neki način razočarati druge) i raznim drugim brigama. A sve je to slično onome što i sama primjećuješ kod sebe. Depresija je u većini slučajeva vremenski ograničena i može proći sama od sebe, ali se često i vraća. Stoga je dobro uključiti se u tretman u kojem se, osim usmjerenosti na oporavak, može raditi i na usvajanju raznih vještina kojima upravljamo depresijom i tako smanjujemo vjerojatnost ponovne pojave.
Do sada sam već nekoliko puta navela da postoji nešto što otklanja ili olakšava simptome raznih poremećaja. Naravno, repertoar mogućnosti mnogo je veći. Ali, kako strahovi često dovode do izbjegavanja, tako si ti predugo odgađala odlazak k psihijatru te ostala bez podrške koja bi ti u proteklom razdoblju dobro došla. Dijagnoza kod psihijatra nije uvjet za rad kod psihologa jer se savjetovanje prilagođava tebi i tvojim teškoćama s kojima se nosiš, a koje mogu, ali i ne moraju, biti popraćene dijagnozom. Ja te stoga samo mogu potaknuti i ohrabriti da ponovno odeš k psihologu, kako bi mogla naučiti nešto novo i korisno, prevladati svoje probleme i tako pružiti sebi priliku za rast i razvoj!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
