Bol je što god osoba koja je doživljava kaže da jest i postoji kada god ona kaže da postoji. Kao što se vidi iz te definicije, riječ je o svjesnome subjektivnom doživljaju, a kada je riječ o funkciji možemo reći da je bol jedan od signala ugroženosti jedinke. Iako se često smatra da je oštećenje tkiva temeljni podražaj koji uzrokuje osjet boli, vjerojatno svi imamo iskustvo da smo doživjeli ozljedu a da pritom nismo osjetili bol, kao i da smo osjetili bol a da se nismo ozlijedili.
Zapravo, za bol se može reći da je vrlo kompleksan dio ljudskog iskustva i da se ne može jednostavno objasniti terminima osjeta, već se, s obzirom na subjektivnost i nejasne neurološke osnove, prije može smatrati perceptivnim doživljajem.
Fenomen fantomskog uda najbolje ilustrira bol kao percepciju. Poznato je da osoba nakon amputacije uda može i dalje osjećati da on postoji. Osjeća kako ga može pomicati pa tako, primjerice, njime instinktivno nastoji uhvatiti predmete koji joj padaju ili mahnuti na pozdrav drugoj osobi. U nekim slučajevima osoba ima osjećaj da je amputirani ud smrznut ili zgrčen u bolnom položaju. Obično se to događa kada je ud prije amputacije neko vrijeme bio stvarno paraliziran. Za vrijeme stvarne paralize motorni korteks nastavio je slati udu naredbe za pokretanje, ali senzorni korteks nije primao potrebne povratne informacije i mozak je posljedično, nakon nekog vremena, naučio paralizu. Ta naučena paraliza prenesena je i na fantomski ud. Dobro je što se određenim metodama ona može prevladati i smanjiti kod osobe doživljaj boli.
O čemu ovisi naša percepcija boli?
Psihofiziološka istraživanja pokazala su da kontekst u kojemu se bol doživljava ima veliku ulogu u razinama procjene boli.
Jednim od najvažnijih situacijskih čimbenika pokazalo se očekivanje boli s obzirom na prethodna iskustva. Većina odraslih osoba je tijekom života vjerojatno iskusila širok spektar bolnih podražaja pa, ipak, nemaju svi identične referentne okvire za procjenu novih iskustava boli. Osobe koje su doživjele visoke razine boli, isti bolni podražaj mogu percipirati sasvim drukčije od onih koji takve doživljaje nikada nisu iskusili. Primjerice, pacijenti koji pate od kronične boli mogu percipirati invazivne medicinske tretmane manje bolnima nego oni koji takvoj boli nikad nisu bili izloženi.
Veliku ulogu imaju i emocije koje utječu na našu sposobnost razumijevanja situacije i sposobnost nošenja s njom. Averzivna, neugodna kvaliteta boli nerijetko inducira emocionalnu uznemirenost, strah, ljutnju, tugu i frustriranost. Ako bol traje, emocionalna uznemirenost dodatno se pojačava, posljedično povećavajući i percepciju boli te u konačnici stvara rastući ciklus boli. Čak i emocionalna uznemirenost bliskih nam osoba zbog naše boli, može pojačati našu anksioznost, a time i razinu doživljene boli.
Tijekom iskustva doživljavanja boli, učimo se i kako drugima pokazati da patimo i da nam je potrebna njihova pomoć. U tom procesu uviđamo i neke pogodnosti i privilegije koje dobivamo zbog boli. Čini se da mnoga djeca, ali i odrasli, stoga (ne)svjesno preuveličavaju svoj doživljaj boli kako bi izbjegli neugodne obveze i odgovornosti, ili kako bi zadobili veću ili posebnu pažnju od drugih. Ako to potkrepljenje traje duže vrijeme ili se često javlja, može doći do naučenih reakcija prolongiranja boli u iščekivanju nagrade.
Kako si pomoći kad boli?
Naša je preporuka korištenje tehnika distrakcije. Pod time mislimo na bilo koju strategiju čija je svrha skrenuti pozornost od osjeta ili emocionalne reakcije na bolni podražaj te blokirati svijest o bolnom podražaju i/ili njegovim učincima.
Primjeri su slušanje glazbe, gledanje filmova ili slika, igranje videoigara, VR, imaginacija, tj. prisjećanje prošlih ili zamišljanje budućih lijepih životnih situacija, vježbe dubokog disanja, progresivne mišićne relaksacije, mindfulness meditacije, rješavanje zagonetki, brojanje unazad, stiskanje gumenih antistres loptica, pa čak i pravljenje mjehurića od sapunice.
Zaista je dokazano da djeluju, pri čemu veći učinak imaju kada je bol koju doživljavamo niskog intenziteta. Pokazalo se da su tehnike koje zahtijevaju veći kapacitet naše pažnje učinkovitije u smanjenju boli.
Tehnike distrakcije često se primjenjuju (ili bi se trebale primjenjivati) u medicinskim procedurama pri smanjenju kronične boli ili na skupinama kao što su djeca i trudnice, kada je bolje izbjegavati korištenje farmakoloških metoda za suzbijanje boli. U svakom slučaju, pristupačne su i svima nama i poželjne za uporabu jer nemaju nikakve nuspojave o kojima biste trebali obavijestiti svoga liječnika ili ljekarnika.
Autorice: studentice Paola Milotić, Jurana Pižeta, Marta Pušić i Lorna Trdina
Mentorica: prof. dr. sc. Barbara Kalebić Maglica
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić