Pismo
U zadnje vrijeme osjećam se prilično loše. Bojim se puno toga, pogotovo interneta kojim se sada moramo puno koristiti zbog škole na daljinu, a i za dopisivanje s prijateljima putem društvenih mreža. Uvijek kad mi se netko nepoznat javi, sva protrnem od straha da će mi tko zna što napraviti, iako znam da sam sigurna. Samo ih ignoriram ili blokiram. U zadnje vrijeme teže učim (2. sam razred gimnazije) jer se uvijek osjećam loše i nemam samopouzdanja te se uopće ne mogu koncentrirati. Katkad, tj. u zadnje vrijeme češće, moje učenje rezultira plakanjem, a katkad dođe i do drhtanja te stiskanja u prsima (inače imam problema s kašljanjem i bolovima u prsima, pa zato). Neke predmete svladam uspješno, a neke ne, upravo zato što se ne mogu smiriti i koncentrirati. Uvijek kada se stvarno potrudim, rezultat nije zadovoljavajući i već sam se počela premišljati oko svega i ne znam ima li više svrhe išta učiti. Upravo zato se i sve ovo događa. Na svu sreću, moji roditelji ne reagiraju burno na lošiju ocijenu – jedinicu, nego me potiču da ju ispravim, a stalo mi je do ocjena tako da ću ju svakako ispraviti. Ali inače sam malo sramežljivija osoba i katkad mi se čini da me svi osuđuju i da nisam “dovoljno dobra”. Počela sam i više jesti jer se nekako osjećam prazno iznutra, ali hrana to ne popunjava tako da sam u stanju jesti doslovno cijeli dan bez prestanka i neće mi biti dovoljno. Sada više ne znam kako tu prazninu popuniti i početi se osjećati dobro. Kada sam vani s prijateljima osjećam se super jer se uvijek šalimo i smijemo, ali kada dođem doma nastaje “pakao” (nije baš tako burno, nisam znala kako se izraziti, ha-ha). Nisam više sigurna kako da budem dobro i koncentriram se na učenje bez plakanja, drhtanja… Ali nije ni do učenja. Ne znam kako da se osjećam “normalno”, tj. neutralno kada sam sama sa svojim mislima u svojoj sobi. Ništa mi ne odvlači pažnju od razmišljanja (osim kada razgovaram s prijateljima, ali to ne traje dugo). Mislim da je problem u tome što se ne osjećam dobro kada sam sama, a ne znam kako to riješiti. Sve me uvijek previše zabrinjava. Imate li kakav mali, kratki savjet, ništa više ne tražim?
Odgovor
Nemam informaciju o tome kada su nastupile promjene u tvome ponašanju, odnosno koliko dugo se osjećaš loše kako opisuješ. Ono što bih ti prije svega htjela reći jest da adolescencija kao razvojno razdoblje sa sobom nosi mnoge izazove te podrazumijeva intenzivne fizičke i emocionalne promjene s kojima se katkad teško nositi. S druge strane, strah i tjeskoba prirodne su ljudske emocije koje svi doživljavamo, a čija je svrha pripremiti nas na reakciju u situacijama koje su za nas opasne. Potiču brojne tjelesne i fizičke promjene, neke od kojih i sama opisuješ (slabija koncentracija, drhtanje), a s ciljem da nas pripreme za situaciju “borbe ili bijega”. No ako je taj osjećaj prisutan i u situacijama koje za nas nisu realno ugrožavajuće te je intenziteta koji ometa naše svakodnevno funkcioniranje, preporučuje se potražiti pomoć stručnjaka. Stoga mislim da si dobro odlučila obrativši se za savjet, čime si poduzela prvi korak prema tome da si olakšaš.
Strategije kojima si pokušavaš “samopomoći” putem hrane nisu efikasan način suočavanja sa stresom. Umjesto toga, potaknula bih te da u svoju rutinu uvedeš tjelesnu aktivnost nakon koje ćeš se osjećati opuštenije i izbacit ćeš napetost koja se u tijelu nakuplja i samim time se osjećati “lakše”. Također, druženje s vršnjacima i razgovor o tome kako se osjećaš može biti koristan, a svakako je poželjno u svakodnevni ritam uvesti vježbe opuštanja i relaksacije koje nam pomažu umiriti tijelo. Ono što se također pokazalo efikasnim kada je riječ o učenju jest izrada plana i rasporeda učenja s određenim pauzama u kojima ćeš se nagraditi za vrijeme provedeno u učenju (nagrada može biti bilo što što te veseli i opušta).
Svakako bih ti preporučila, ako opisane strategije ne budu davale rezultata, da se obratiš stručnjaku za mentalno zdravlje (psiholog, psihijatar) i uključiš se u savjetodavni tretman.
Iva Kirša, dipl. psihologinja
