Pismo
Anksiozna sam već tri godine, s tim da je nekad jačeg inteziteta nekad slabijeg. Imam napadaj panike i bojim se ostati sama, sada mi je gore nego što mi je bilo kada je sve to počelo.
Tome je, prije tri-četiri godine prethodilo saznanje da imam začetak gastritisa. Trebala sam otići na preglede, ali to je bilo vrijeme korone i bojala sam se ići po bolnicama. Pregled sam obavila privatno i dobila terapiju – morala sam paziti što jedem i tako… U večernjim satima bi me znao uloviti užasan strah da to nije samo gastritis, da je to nešto gore. Tada bi me počelo jako stezati u prsima i vrtjelo mi se. To je trajalo neko vrijeme, tada nisam ni znala što je anksioznost ni išta slično. Kroz neko sam vrijeme zaliječila gastristis i bilo je sve okej neko određeno vrijeme. Tu i tamo bih se znala osjećati anksiozno, ali nekako bih to prevladala. Doživjela sam u međuvremen i jednu traumu – mom je tati jako pozlilo, inače je srčani bolesnik, a ja nisam znala kako mu pomoći. Poslije je sve bilo “okej”, ali ta se scena dogodila dva puta i nakon toga sam skoro svaku večer ostajala dugo budna ili nisam mogla zaspati u iščekivanju takva događaja????.
Nedugo nakon svega toga upoznala sam dečka s kojim sam i dandanas i nekako mi je tada sve krenulo nabolje. Anksioznost se znala, doduše, javiti, ali bi brzo prošla.
Nakon godinu i pol počela sam raditi. Nakon otprilike osam mjeseci na poslu su mi se počeli događati napadaji panike, osjećaj nesvjestice, noge bi mi otkazale, javila bi se bol u prsima i plitko disanje. Nisam znala je li to napadaj panike ili će mi stati srce, doslovno, i morala sam dati otkaz jer se to nekoliko puta ponavilo pa nisam htjela više moliti kolegice da odem ranije s posla ili da uopće ne dođem i tako… Stanje se primirilo otkako sam došla kući i još sam uvijek. Samo, sad mi baš nije najbolje, doslovno se bojim ostati sama bilo gdje.
Nije me strah jedino dok je netko sa mnom, čim ostanem sama, počnem osjećati takve simptome. Ukućanima i dečku sam rekla za stanje u kojem se nalazim, a nedavno sam razgovarala i sa psihoterapeutom, ali nisam mogla nastaviti jer mi je preskupo.
Pokušavam razmišljati pozitivnije, ali to nije trajno rješenje.
Odgovor
Poštovana,
napadaji panike čest su anksiozni poremećaj o kojem ljudi i ne govore toliko zbog srama, odnosno izostanka podrške okoline. Naime, u većini slučajeva socijalna okolina daje podršku osobi kada im objasni što se i kako događa, ali nakon nekog vremena počinju gubiti strpljenje jer su sva njihova nastojanja i pokušaji da pomognu osobi bezuspješni, a strahovi koji su u pozadini simptoma nisu logični. Nisu logični ni samim osobama koje imaju napadaje panike, pa zbog toga imaju osjećaj da lude jer logično, racionalno, ne mogu kontrolirati emocije, zbog čega se povlače, izoliraju, ne samo u smislu smanjivanja kontakata s drugima nego i u fizičkom smislu, odnosno povlačenjem u „svoja četiri zida“.
Obično prvi napadaj panike krene s nekakvim fizičkim simptomom, lupanjem srca, osjećajem slabosti, tremorom itd., nakon čega slijedi katastrofična interpretacija situacije: „poludjet ću“ ili „imat ću srčani/moždani udar“, „onesvijestit ću se“, „neće mi imati tko pomoći“, „osramotit ću se“ itd. To dovodi do intenzivnog straha koji sam po sebi povećava sve fizičke simptome koje osjetimo, primijetimo, ali umjesto da si kažemo: to je ok, jako sam se zabrinuo, uplašio pa je tijelo pojačano reagiralo, mi to interpretiramo kao: „postaje mi sve gore i gore“. Strah još više raste, napetost još više raste, sve do vrhunca kada osjetimo izrazitu tjelesnu reakciju i jako neugodan subjektivni doživljaj, odnosno napadaj panike.
Zbog potrebe za kontrolom, ne želimo da se to ponovi pa izbjegavamo situacije i okolnosti koje su dovele do prvog napadaja, a napetost koju zbog toga osjećamo nazivamo anticipirajućom anksioznosti.
Nadalje, tražimo sigurnosna ponašanja kako bismo smanjili napetost i prevenirali ponovni napadaj panike, pa neki sa sobom nose tabletu za smirenje, drugi nigdje ne idu sami, neki pri putovanju planiraju put koji ima mogućnost najbrže medicinske pomoći, ako im „bude slabo“ itd. U konačnici osoba može zaključiti da je najsigurnija kada je „u svoja četiri zida“ i na taj način prestane izlaziti iz kuće.
Prema kognitivno-bihevioralnom modelu, kognitivno restrukturiranje, vježbe relaksacije, izlaganje, sistematska desenzitizacija i gašenje koraci su za smanjivanje napadaja panike, odnosno olakšavanja svakodnevnog funkcioniranja, tj. normaliziranja. Predložio bih Vam da svakako potražite kognitivno-bihevioralnog terapeuta i da po navedenim principima probate naći svoje rješenje. Na ovaj način nije moguće odraditi psihoterapiju, a s obzirom na Vaš opis, jedino ćete uz strukturirani rad poboljšati svoje svakodnevno funkcioniranje jer zdravlje i funkcionalnost osobe nemaju cijenu.
Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
