Pismo
Pozdrav, ja se bojim komunikacije, nekako sam lijena za komunikaciju. Iako pokušavam, brzo odustanem. Katkad, kad i hoću komunicirati, povučem se jer se ne znam izboriti za sebe. Ili kad znam da sam u pravu, često odustanem jer se ne volim svađati, a poslije me to izgriza iznutra. Zapravo bih rekla da brzo popustim. Voljela bih biti jača osoba koja se ne srami govoriti, boriti se za sebe, uvijek dići glavu, a ne sramiti se.
Odgovor
Hvala na tvojem upitu.
U prvoj rečenici navodiš da se bojiš komunikacije, no u nastavku kažeš da si za komunikaciju lijena. Zapravo, mogli bismo reći da su to dvije različite stvari. Jedno je strah, a drugo lijenost. Naime, ako govorimo o strahu od komunikacije, možda se kod tebe radi o socijalnoj anksioznosti, odnosno o tjeskobi ili nelagodi, a možda i fobiji koja te ‘opere’ kad si blizu drugih ljudi i trebaš nešto reći, pitati, izraziti se. Ili kad pretjeranu važnost pridaješ tuđoj procjeni sebe. Možda je riječ i o velikoj sramežljivosti. Razmisli je li se netko u tvojoj užoj obitelji borio sa sličnim tegobama u mladosti pa će ti možda biti lakše kad vidiš da ta osoba sada, u odrasloj dobi, više nema tako velikih problema sa sramežljivošću ili socijalnom tjeskobom, odnosno da se bolje nosi s time. Naime, nekad se radi o tome da ljudi sa socijalnom tjeskobom ili fobijom imaju manjkavo izgrađene socijalne vještine. Tu mogu spadati vještine započinjanja i održavanja jednostavnijih razgovora, vještine prezentacije, vještine zauzimanja za sebe (asertivnost). To je pogotovo izraženo ako su socijalna tjeskoba i povlačenje iz socijalnih situacija nastupili rano u životu. Čini mi se da ti nisi baš imala prilike u životu uvježbavati te socijalne vještine jer si vjerojatno te situacije sustavno izbjegavala. A upravo izbjegavanje treba izbjegavati. Ti bi trebala ući u nove socijalne situacije i preživjeti.
Sugerirala bih ti da se uključiš u trening usavršavanja socijalnih vještina gdje ćeš razbiti taj strah i vlastiti tabu u vezi s komunikacijom. Najbolji takav trening nude psiholozi educirani za bihevioralno-kognitivnu terapiju. Oni imaju razrađen protokol uvježbavanja vještina koje osnažuju osobu s (iracionalnim i automatskim) mislima te strahovima u vezi s komunikacijom.
S vremenom bi naučila da možeš iznijeti svoj stav i svoje mišljenje, pa makar se razlikovali od tuđeg. Dakle, mi psiholozi to zovemo autonomijom mišljenja (kad imaš svoje vlastito mišljenje o nečemu, možda i malo različito od drugih, i ne sramiš se to reći).
Vježbom, odnosno uvježbavanjem navedenog ne možeš ništa izgubiti, već možeš puno toga dobiti. Dobiti za sebe i svoje samopouzdanje. Dobiti na sigurnosti nošenja s vlastitim ‘ja’.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
