Pismo
Poštovani, osjećam velik strah i anksioznost od komuniciranja s ljudima, javnog nastupa i općenito obraćanja ljudima. I to ne samo potpuno nepoznatima već i ljudima s kojima živim. Živim s roditeljima svoga dečka i teško komuniciram s njima, nikad ne znam što reči i uvijek sam napeta jer mi to stvara nelagodu. Teško mi je raditi bilo kakav posao koji uključuje rad s ljudima. Teško mi je obratiti se čovjeku i pitati ga koliko je sati, ne znam… Teško se upuštam u razgovor sa svakom osobom, osim s obitelji i s dečkom. Nelagodno mi je biti u društu pa 95 posto vremena provodim sama, zatvorena u sobi, dalje od svih. Punim se energijom u samoći, a ne druženjem. Htjela bih se riješiti toga. Kako da priđem osobi, razgovaram s njom i opustim se toliko da normalno obavljam svoj posao ne misleći stalno o tome što će drugi misliti o meni, da se time ne zamaram? Jednostavno mi je jako teško postići da mi bude ugodno u društu, a voljela bih upoznati nove ljude, biti opuštenija i promijeniti se. To me sputava u ostvarivanju svojih ciljevaa, u tome da živim život, a ne da ga izbjegavam. Hvala.
Odgovor
Većina ljudi ima iskustvo nelagode u određenim socijalnim situacijama, pogotovo kada su u središtu pozornosti ili pri upoznavanju novih ljudi. Osjećaj sramežljivosti, nervoze ili nelagode u situacijama u kojima se osjećamo procjenjivani, poput intervjua za posao, upoznavanja s obitelji partnera ili javnog nastupa, savim je uobičajen i normalan.
Ipak, za neke ljude ovakva anksioznost može biti iscrpljujuća i utjecati na njihov rad, odnose i kvalitetu života. To stanje, koje i ti u svom pismu opisuješ, zovemo socijalna anksioznost. (Naravno, imaj na umu da samo kvalificirani stručnjak za mentalno zdravlje može dijagnosticirati anksioznost i to nakon temeljite procjene tvoje osobne situacije i drugih okolnosti.)
Socijalna anksioznost pretjeran je i ustrajan strah od prosudbe i osude drugih.
Ljudi sa socijalnom anksioznošću najčešće se boje poniženja te su se skloni doživljavati čudnima, nedovoljno pametnima ili lijepima, odnosno na bilo koji drugi način manjkavima. Također, često se brinu da će im se drugi rugati ili osuđivati ih jer primjećuju njihove tjelesne znakove tjeskobe, poput znojenja, crvenila ili drhtanja.
Ne iznenađuje onda što se osobe sa socijalnom anksioznošću osjećaju pod velikim stresom u situacijama kada bi ih drugi ljudi mogli prosuđivati, poput zabava, razgovora za posao, upoznavanja novih ljudi, javnog nastupa i sl. Da bi izbjegle stres, sklone su izbjegavati te situacije koliko god mogu i zbog toga često propuštaju važne događaje ili prilike.
Kao rezultat, socijalna anksioznost može imati značajan utjecaj na samopouzdanje, samopoštovanje i psihološku dobrobit osobe.
Za ovo dosad opisano, vjerojatno ćeš reći: ˝Recite mi nešto što već ne znam.˝
Pokušat ću ti dati neke možda nove informacije. Iako iz tvoga opisa nisam saznala na koje si se sve načine već suočavala s ovim problemom, vjerujem da ovo nije prvi pokušaj da ga riješiš.
Dakle, kako se nositi sa socijalnom anksioznošću?
Kada smo socijalno anksiozni, skloni smo izbjegavati socijalne situacije, npr. govor pred drugim ljudima. Međutim, ako nastavimo izbjegavati situacije kojih se bojimo, nikada nećemo imati priliku dokazati sebi da se s njima možemo nositi, i naše samopouzdanje ostaje nisko. Slično tome, kada god socijalno anksiozni ljudi uđu u situacije kojih se boje, obično koriste ‘sigurnosna ponašanja’ (npr. čvrsto se drže dobrog prijatelja na zabavi; šute u maloj grupi kako ne bi izgledali glupo itd.). Iako se čini da kratkoročno pomažu, ova ponašanja zapravo dugoročno nisu od pomoći. To je zato što onemogućavaju osobama da saznaju da su se mogli dobro nositi u određenim stresnim situacijama i bez oslanjanja na takve mjere opreza. Umjesto toga, osoba počne vjerovati: “Snašao sam se na zabavi samo zato što sam pored sebe imao svoga najboljeg prijatelja.” Takvo vjerovanje utječe na to da samopouzdanje ostaje nisko. Stoga nas, poput izbjegavanja, takva sigurnosna ponašanja sprečavaju da naučimo o sebi to da se s takvim situacijama možemo nositi i tako se anksioznost nastavlja.
Efikasan način smanjivanja tjeskobe u socijalnim situacijama jest postupno suočavanje s njima, bez oslanjanja na sigurnosna ponašanja. Naravno, suočavanje sa socijalnim situacijama može biti zastrašujuće, pogotovo s obzirom na to da nam razina tjeskobe često raste kada to učinimo. Međutim, istraživanja pokazuju da će se naša anksioznost postupno smanjivati ako uspijemo ostati u situaciji u kojoj osjećamo tjeskobu dovoljno dugo (bez korištenja sigurnosnih ponašanja). Gotovo kao da se naše tijelo i um naviknu na situaciju i naša se tjeskoba počne smanjivati. To može potrajati oko 30 minuta ili više, ali često se događa brže. Što je još važnije, ako se poslije opet suočimo sa sličnom situacijom, količina anksioznosti koju iskusimo vjerojatno će biti sve manja i manja u svakoj idućoj prigodi. I ne samo to, vjerojatno će i svaki put proći sve brže, sve dok nam situacija ne izazove malu ili nikakvu tjeskobu.
Primjerice, ako si više puta dopustiš da se uključiš u kratki razgovor, umjesto da ga izbjegneš, možeš si početi dokazivati da si sposobna nositi se u tim scenarijima mnogo učinkovitije nego što si mislila i tvoje će samopouzdanje početi rasti. Ako se upustiš u razgovor, zaista se pokušaj koncentrirati na njega; ne ponavljaj dijelove razgovora u mislima, već se samo usredotoči na ono što je rečeno u sadašnjem trenutku.
Jedan je od načina suočavanja s anksioznošću i psihoedukacija, a odnosi se na učenje o tome što je socijalni anksiozni poremećaj, kako se razvija i kako se održava. To znanje može ti pružiti veće razumijevanje i kontrolu nad tjeskobom. To pak može smanjiti osjećaj straha i bespomoćnosti te povećati samopouzdanje i samopoštovanje. Edukacija prijatelja i obitelji o tom stanju također može pomoći, kako bi te bolje razumjeli i pružili adekvatnu podršku.
Naravno, sve ovo predloženo možeš pokušati primijeniti uz podršku stručne osobe koja će te pratiti na putu promjene i opuštanja. Ako si studentica Sveučilišta u Rijeci, u Psihološkom savjetovalištu Studentskoga savjetovališnog centra mogla bi dobiti upravo pomoć koja ti je potrebna!
I za kraj, podsjetnik:
• Socijalna anksioznost učestala je poteškoća kod ljudi.
• To nije znak slabosti ili karakterne greške.
• Socijalna anksioznost može se liječiti.
• Oporavak je pravilo, a ne iznimka.
• Anksioznost je mnogo manje vidljiva nego što misliš.
• Čak i ako si vidno tjeskobna, to neće značiti da će o tebi netko misliti loše. Anksioznost je nešto što svi doživljavamo i ne čini te neobičnom.
• Samo zato što se osjećaš tjeskobno, ne znači da se ponašaš loše ili pogrešno.
• Ne trebamo savršeno nastupiti u svakoj društvenoj interakciji u koju ulazimo, nitko ne može postići tako visoke standarde.
• Ne brini se previše ako postoje tišine. Svi sugovornici imaju odgovornost održavati razgovor. Osim toga, tišine su u redu i ne trebamo ih uvijek ispuniti.
• Zapamti – ti nisi središnji fokus svačije pozornosti. Puno je drugih stvari o kojima ljudi razmišljaju u trenucima kada se tebi čini da su usmjereni na tebe i tvoju anksioznost. Možda se upravo suočavaju s vlastitom anksioznošću.
Ivona Maričić Kukuljan, dipl. psihologinja
