Simptomi anksioznosti (tjeskobe) mogu biti vrlo neugodni i zastrašujući sami po sebi. Njihov broj i njihova ozbiljnost variraju od osobe do osobe. Neki od najčešćih simptoma anksioznosti su suhoća usta, čvor u grlu, napetost i bolovi u mišićima, crvenilo, ubrzano kucanje srca, nepravilan ritam srca, teškoće pri disanju koje nisu uzrokovane fizičkim naporom, znojenje, osjećaj hladnoće i drhtanje te problemi s koncentracijom ili spavanjem. Nije nimalo čudno da anksiozne osobe često zaključuju kako nešto nije u redu s njihovim tijelom, zar ne?
Anksiozni poremećaj zapravo je jedan od najčešćih mentalnih poremećaja. Može se definirati kao patološki oblik straha koji se manifestira na emocionalnoj, ali i kognitivnoj, ponašajnoj i fiziološkoj razini. Anksiozni poremećaji predstavljaju ekstreme normalnih oblika anksioznosti, a njihov doživljaj može biti vrlo intenzivan, kao kod opće anksioznosti ili paničnih poremećaja, može biti premali (hipofobija) ili može biti odgovor na podražaje koji nisu opasni, kao kod jednostavnih i specifičnih fobija (strah od visine, od mraka i sl.). Specifični tipovi anksioznih poremećaja jesu panični poremećaji, specifične fobije, socijalne fobije, opsesivno-kompulsivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, akutni stresni poremećaj, separacijska anksioznost i generalizirani anksiozni poremećaj.
Najznačajniji čimbenici koji pridonose razvoju i održavanju anksioznih poremećaja jesu biološke predispozicije (genetske, neurobiološke i hormonalne), ali se ne smije zanemariti ni uloga okolinskih čimbenika, pogotovo izloženost kroničnim stresnim događajima.
Ovi su poremećaji dvostruko češći kod osoba ženskog spola. Epidemiološki podaci pokazuju da se anksiozni poremećaji mogu zapaziti već kod djece i adolescenata. Prevalencija anksioznih poremećaja u toj je dobi između 10 i 20%. Iako se najveći dio strahova koje doživljavamo tijekom djetinjstva i adolescencije smatra prikladnima s obzirom na razvojno razdoblje, njihove se kliničke manifestacije smatraju štetnima kada je riječ o razvojno neprikladnim strahovima (npr. tinejdžer koji se boji mraka) ili kada za posljedicu imaju izraziti doživljaj stresa i disfunkcionalnosti (npr. nemogućnost da se ostane sam/a u kući). Ako se takvi strahovi ne tretiraju na vrijeme, u odrasloj dobi mogu postati kronični. Treba spomenuti da su anksiozni poremećaji koji se jave u kasnoj adolescenciji najznačajniji rizični čimbenik za razvoj anksioznih poremećaja u odrasloj dobi, a stresna su iskustva ona koja najčešće dovode do opetovanog javljanja anksioznih simptoma.
Iskoristimo anksioznost u svoju korist
Zanimljivo je da je anksioznost zapravo emocija koja je oblikovana da bi nam pružila selektivne prednosti u pojedinim situacijama, a njezini tjelesni, ponašajni i kognitivni odgovori preprogramirani su uzorci odgovora koji povećavaju našu sposobnost djelovanja u njima. Naš je živčani sustav tako oblikovan da anksioznost nastaje kao odgovor na znakove koji se odnose na potencijalnu prijetnju. Pojedinci koji su prepoznavali i odgovarali na znakove prijetnje duže su živjeli i imali su veći broj potomstva. Anksioznost povećava našu prilagodbu u opasnim situacijama, pogotovo u onima koje prijete gubitkom reproduktivnih resursa. Ti resursi ne uključuju samo život ili zdravlje nego i socijalne interakcije, vlasništvo, status, reputaciju, vještine ili bilo što drugo što povećava našu vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije.
Međutim, anksioznost je efikasna jedino ako je pažljivo regulirana. Prevelika nas anksioznost onesposobljava, ali i premalo anksioznosti dovodi do ponašanja koja povećavaju vjerojatnost da ćemo biti više ugroženi različitim opasnostima ili da ćemo biti isključeni iz socijalnih grupa.
Regulacija anksioznosti primjer je ustupka za ustupak između cijene i dobitka. Naime, evolucijom oblikovani zaštitni mehanizmi često su pretjerano osjetljivi jer ponavljane lažne uzbune (doživljaj anksioznosti bez prave opasnosti) najčešće koštaju puno manje nego jedno pogrešno nereagiranje kada je opasnost velika.
Anksioznost donekle ovisi i o našem ponašanju
Rezultati istraživanja o mentalnom zdravlju Riječana u dobi od 18 do 30 godina pokazali su da se nešto više od trećine (35%) mladih Riječana nikada ne osjeća tjeskobno, oko 40% mladih je malokad tjeskobno, 20-ak% mladih katkad osjeća tjeskobu, a oko 5% mladih u našem gradu u velikoj je mjeri ili često tjeskobno. Djevojke su znatno anksioznije od mladića, pri čemu je osjećaj tjeskobe više izražen što su djevojke mlađe dobi. Mladi s invaliditetom i oboljeli od kroničnih ili težih bolesti značajno su anksiozniji od onih koji nemaju invaliditet i/ili ne boluju od kroničnih ili težih bolesti. Postoji razlika u razini anksioznostii s obzirom na prihode kućanstva. Što su prihodi niži, razina anksioznosti je viša. Mladi iz kućanstava s ispodprosječnim prihodima anksiozniji su od onih čija kućanstva imaju prosječne ili iznadprosječne prihode, ali je kod onih s prosječnim i iznadprosječnim prihodima razina anksioznosti podjednaka.
Mladi koji se ne bave nikakvom aktivnosti u svoje slobodno vrijeme tjeskobniji su od onih koji se bave bilo kakvom slobodnom aktivnosti.
Savjeti za kraj
Iako je, kao što smo rekli, anksioznost korisno obilježje oblikovano prirodnom selekcijom za detekciju prijetećih i štetnih podražaja i situacija, prevelika razina anksioznosti izrazito je ograničavajuća za svakodnevno ljudsko funkcioniranje.
Tjeskobu možemo sami pokušati smanjiti redovitim bavljenjem aktivnostima koje su u skladu s našim interesima i koje nas ispunjavaju (sport, umjetničko izražavanje i sl.). Osjećate li unatoč tome tjeskobu često ili intenzivno, najbolje je potražiti pomoć psihologa. U današnje vrijeme za tretiranje anksioznih poremećaja najčešće se primjenjuju kognitivne i bihevioralne intervencije koje su usmjerene na smanjenje simptoma i reduciranje izbjegavajućeg ponašanja.
Autori: prof. dr. sc. Igor Kardum, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, i dr. sc. Kristina Dankić, Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke
