Tijekom evolucijske prošlosti naše vrste ljutnja je bila važna za preživljavanje jer je omogućavala mobilizaciju energije u kritičnim situacijama samoobrane i obrane bližnjih, ali su u suvremeno doba njezine manifestacije više nedostatak nego prednost. Osim u rijetkim slučajevima, ljutnja i s njom povezano agresivno ponašanje gotovo uvijek znače narušavanje legalnih ili etičkih principa i uzrokuju štetu i žrtvi agresivnog napada i napadaču. Ljutnja obično nastaje kada netko ili nešto interferira s ostvarenjem naših ciljeva. Tu emociju mogu izazvati i svakodnevne frustracije, osobne uvrede, osjećaj da nas netko iskorištava, a može nastati i ako moramo učiniti nešto protiv svoje volje. Osoba sklona ljutnji teško kontrolira svoj temperament, lako plane i brzo se smiri. Osjećaj ljutnje praćen je snažnim osjećajima impulzivnosti, odlučnosti, hrabrosti i tjelesne snage. U brojnim slučajevima ljutnju lako mogu zamijeniti osjećaji krivnje i straha.
Što je intenzitet ljutnje veći, veća je i potreba za agresivnim ponašanjem
Agresivnost je zapravo bilo koja reakcija izvedena s namjerom da se nekome drugom nanese šteta ili povreda bilo koji vrste, bez obzira na to je li ta namjera do kraja realizirana. Verbalno agresivna osoba često izražava svoje neslaganje s drugim ljudima, svadljiva je i otvoreno iskazuje netrpeljivost prema drugima, a fizička se agresivnost manifestira kao poriv da se nekoga udari ili porazbija sve oko sebe.
Agresivnija djeca najčešće postaju agresivni adolescenti i agresivne odrasle osobe. Možemo očekivati da će asocijalna i nepopularna djeca ili ona s nižim intelektualnim sposobnostima i nedostatkom koncentracije biti agresivnija kad odrastu. Predispozicije za agresivnost imaju i djeca iz obitelji nižega socijalnog statusa koje nemaju za život dostatne prihode i/ili imaju nezadovoljavajuće uvjete stanovanja. Agresivnosti su skloniji i oni koji su u djetinjstvu bili izloženi konfliktima između roditelja, djeca koju su majke rodile mlade, djeca koja su živjela u velikim obiteljima ili koja su živjela samo s jednim roditeljem, ona čija su braća ili sestre pokazivala problematično i antisocijalno ponašanje, kao i djeca sa slabim obiteljskim nadzorom.
Muški spol karakterizira veća agresivnost, odnosno veća sklonost nasilničkom ponašanju, zastrašivanju drugih i nanošenju štete drugima. Evolucijski psiholozi smatraju da prirodna selekcija favorizira dominantne, riziku sklone muškarce koji tim ponašanjima povećavaju svoju reproduktivnu uspješnost. Podaci konzistentno pokazuju da je nasilničko ponašanje visoko koncentrirano kod slabo obrazovanih, nezaposlenih, neoženjenih, mladih muškaraca koji posjeduju malo materijalnih resursa, odnosno onih koji imaju malo za izgubiti, a nasilničkim ponašanjem puno toga mogu dobiti. To je pogotovo istaknuto ondje gdje postoji visok rizik da će ostati bez nekih resursa na socijalno nedopušten način (npr. da će ih netko ukrasti) i gdje je socijalna kontrola slaba ili se u nju nema povjerenja.
Vrhunac je agresivnog i delinkventnog ponašanja između 16. i 18. godine, a nakon toga dolazi do njihova sporog opadanja. Kriminolozi i sociolozi smatraju da se vrhunac takvih ponašanja poklapa s povećanim utjecajem vršnjaka, a da do opadanja dolazi poslije, s povećanim utjecajem partnera i/ili suradnika na poslu.
Agresivnost, posebno fizička, praćena je brojnim negativnim posljedicama. Agresivne osobe obično imaju loše međuljudske odnose, posebno s roditeljima i partnerima, najčešće se osjećaju odbačeno od drugih, često su usamljene i depresivne, imaju negativan pogled na vlastitu ličnost i sklonije su alkoholu i ostalim sredstvima ovisnosti. Zbog nasilničkog ponašanja u obitelji i izvan nje često završavaju i u zatvorima.
Djevojke se više ljute, a dečki su agresivniji
Istraživanjem mentalog zdravlja mladih Riječana, koje je provedeno 2021., ispitivane su različite pozitivne i negativne dimenzije mentalnog zdravlja, ali ni kod jednog drugog indikatora nije bilo toliko neodlučnih kao pri ispitivanju ljutnje, hostilnosti i agresivnosti. Čini se da su upravo ljutnja, neprijateljstvo i agresivnost socijalno najneprihvatljivije emocije i ponašanja, pa ih je teško priznati čak i kada to činimo anonimno.
Dakle, trećina mladih nije navela u kojoj je mjeri sklona ljutnji, a većina ostalih potpuno je ili uglavnom nesklona ljutnji (oko 60% mladih Riječana). Samo oko 10% mladih izjavljuje da je ponešto sklono ljutnji, a onih izrazito sklonih ljutnji izgleda da nema. Ustanovili smo da su djevojke sklonije ljutnji nego mladići.
Oko 50% mladih nije sigurno je li verbalno agresivno, a otprilike 15% mladih ne može precizirati svoju sklonost fizičkoj agresivnosti i njezinu eventualnu izraženost. Da nimalo nije verbalno agresivno smatra oko 1% mladih, a jednako toliko ih se smatra izrazito verbalno agresivnima. Oko 48% mladih smatra da je ponešto verbalno agresivno. Fizičkoj agresivnosti nimalo nije sklono 30-ak% mladih, djelomično joj je nesklono oko 50% mladih, a 3% mladih priznaje da joj je djelomično sklono, a izrazito sklono manje je od 1% mladih (točnije 0,3%).
Potvrđeno je da su mladići znatno skloniji fizičkoj agresivnosti nego djevojke. Mladi s invaliditetom i težim ili kroničnim bolestima također su skloniji fizičkoj agresivnosti nego mladi bez tih zdravstvenih teškoća. Jednako tako, postoje značajne razlike u sklonosti fizičkoj agresivnosti s obzirom na razinu obrazovanja. Što je obrazovanje niže, sklonost agresivnosti je viša.
Savjet za kraj
Prepoznajete li se u opisima agresivnih osoba ili ste izloženi nečijem nasilničkom ponašanju, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta koji će vas naučiti učinkovitim strategijama upravljanja ljutnjom ili agresivnošću, odnosno pružiti vam potporu u iznalaženju izlaza iz teških životnih okolnosti. Možda taj proces neće biti lagan, ali ipak je najgore biti žrtvom svoje ili tuđe agresivnosti.
Autori: prof. dr. sc. Igor Kardum, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, i dr. sc. Kristina Dankić, Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke