Pismo
Imam problema s roditeljima jer misle da će mi zabranom svega pomoći i bolje me odgojiti, a ne shvaćaju da zbog svega toga imam malo prijatelja, ne mogu naći dečka i ne mogu imati djetinjstvo kakvo bih trebala imati. I zbog toga praktički nemam odnos s njima jer kad napravim nešto što im se ne sviđa, budem u kazni, svađaju se sa mnom i sve to.
Odgovor
Po tvome kratkom, ali jasnom upitu čini mi se kako te odnos s roditeljima čini nezadovoljnom i kako se zbog njega osjećaš zakinutom za uživanje u stvarima koje su ti trenutačno bitne. Vjerujem kako te sve navedeno frustrira i kako imaš potrebu pronaći rješenje problemu koji opisuješ.
Prije svega, mislim da je važno razumjeti kako odgajati djecu nije lako, usudila bih se reći kako je to jedna od najtežih životnih uloga u kojoj se ostvarujemo. Postati roditelj znači biti spreman na brigu o djetetu koje je potpuno ovisno o nama, u svakom smislu te riječi. Postupno, kako dijete odrasta, ta se ovisnost sve više smanjuje dok dijete ne postane potpuno samostalno i sposobno brinuti se o sebi. I iako roditelji i djeca imaju isti cilj (da dijete postane odrasla i samostalna osoba), vrlo često nemaju istu ideju kako taj cilj ostvariti. Djeci se žuri što prije postati neovisnima, a roditelji svojim ograničenjima to usporavaju. Upravo je zato put do odraslosti dinamičan i često naporan proces za obje strane, pri čemu ostaje vječito pitanje – kako pronaći pravu mjeru u tome da roditelji brinu, a adolescent ima dovoljno slobode?
Kroz tvoj sam upit stekla dojam kako te muče granice koje su ti nametnute i kako upravo zbog takvih ograničenja ne možeš zadovoljiti svoje trenutačne razvojne potrebe – potrebu za druženjem, pripadanjem vršnjačkom društvu, ostvarivanju partnerskog odnosa i sl., barem ne u onoj mjeri u kojoj bi htjela. Također mi se čini kako je vaš odnos dodatno narušen manjkom komunikacije i razine razumijevanja koju imate jedni prema drugima. Dok se ti osjećaš ograničenom i neuvaženom, tvoji roditelji možda osjećaju strah ili nespremnost da se odreknu dijela svoje odgovornosti i prepuste je tebi, iako je upravo to bit odrastanja. Da bi mogli razumjeti jedni druge važno je moći otvoreno razgovarati o tome kako se osjećamo, što želimo, na koji način razmišljamo. Adolescenti često imaju doživljaj da ih roditelji ne razumiju, a roditelji teško prihvaćaju da njihova djeca razvijaju razmišljanja koja se mogu razlikovati od njihovih. Koliko su tvoji roditelji upoznati s tvojim interesima, potrebama, razmišljanjima i željama? Koliko te zapravo poznaju? Možda bi im upravo dijeljenje informacija o nečemu što je tebi važno i zanimljivo pomoglo u boljem razumijevanju tvojih interesa i potreba. S druge strane, svojim uvažavanjem njihova roditeljskog “posla” tako da im kažeš kako razumiješ njihovu brigu, dat ćeš im do znanja kako prihvaćaš da se samostalnost razvija i stječe postupno. Sjeti se kada si prvi put sama krenula u školu. Vjerojatno te u početku pratio netko od roditelja, a onda su te postupno počeli puštati samu vjerujući kako si dovoljno samostalna da se vratiš kući. To je samo jedan u nizu primjera kako je put do stjecanja potpune samostalnosti obilježen postupnim pomicanjem granica i upravo to možeš iskoristiti kao jedan od argumenata u “borbi” za veću razinu slobode.
Jesi li se ikad zapitala koja je zapravo funkcija roditeljskih ograničenja? Roditelji brane djeci stvari za koje smatraju da su preopasne ili da djeca za njih nisu dovoljno spremna, odnosno na taj ih način nastoje zaštititi. No u svemu tome katkad mogu pretjerati i\ili brigu pokazivati na neadekvatne načine, što dovodi do međusobnih sukoba. Čini mi se da tvoji roditelji nemaju dovoljan uvid u to kako se osjećaš u vezi s načinom na koji ti postavljaju granice. Probaj im to otvoreno reći mirno i staloženo, imajući na umu da je to njihov način brige za tebe. Sjeti se i kako je roditeljima najvažnije povjerenje i što ga više imaju, to će biti spremniji pomaknuti granice. Možeš im predložiti da napravite eksperiment u kojem će ti dati priliku da im pokažeš da ti mogu vjerovati u vezi s nečim što ti je važno. Npr., ako ti je važno da te puste u neki izlazak, neka odrede uvjete pod kojima će ti to dopustiti, a na tebi je da opravdaš njihova očekivanja – dođeš u dogovoreno vrijeme, odazoveš se na pozive i sl.
Ako uvidiš da navedeni pokušaji nisu doveli do pozitivnih promjena, predloži roditeljima da zajedno posjetite psihologa i u zajedničkom razgovoru, uz vodstvo stručne osobe, pokušate pronaći rješenje s kojim ćete biti obostrano zadovoljni.
Ana Goleš, psihologinja
