Pismo
Mislim da sam si upropastila život. Znam da zvuči dramatično, ali mislim na život koji sam dosad imala. Upropastila sam ujedno i svaku šansu da ga vratim jer sam glupa i preemocionalna osoba koja ne razmišlja racionalno na vrijeme. Dečko mojih snova 17. studenoga prekinuo je sa mnom, a ne bi da ga nisam gurnula preko granice, dalo se riješiti sve, ali ja sam bila nestrpljiva i eto… požalila. Umjesto da sam ga pustila na miru nakon toga i dala sebi, a i njemu, vremena za zacjeljenje, javila sam mu se samo tjedan dana poslije. S obzirom na to da je kasno odgovorio, dopisivali smo se cijeli tjedan. Nakon toga opet je prošlo tjedan dana da se nije javio pa smo opet tjedan dana razgovarali i onda opet tjedan dana ne, pa sam se ja javila… i tako ukrug. To se odužilo na dva puna mjeseca. Nisam mogla slušati na satovima. U zaostatku sam dva, ako ne i više, mjeseci s gradivom svih predmeta. Trenutačno imam 4 neispravljene jedinice, ali iz predmeta koji mi zaista ne idu, i ne znam kako ih ispraviti. Imala sam najbolju namjeru tijekom praznika tri tjedna učiti, ali (ne)iznenadujuće sad mi je ostao samo jedan tjedan i tek sam se ulovila knjige. Moram naučiti matematiku, fiziku i povijest u tjedan dana, a nemam materijala osim knjige u kojoj ta gradiva imaju po 100 stranica, nema šanse… Uz to moram napisati eseje i izraditi razne projekte… Ne znam je li mi više žao što sam izgubila dečka svojih snova zbog svoje gluposti ili što si nisam dala vremena i dopustila si da tugujem za propalom vezom odmah, umjesto da ju pokušavam vratiti te pritom izgubiti doticaj sa stvarnošću, a i svoj um. Zaista ne znam što da učinim sama sa sobom. Kao da mi nema spasa. Maturantica sam, a za maturu nisam ni počela učiti, uz to postoji mogućnost da i razred padnem. Uistinu sramotno. Mislim da sam i upropastila mnoga svoja prijateljstva zbog konstantnog samosažalijevanja (kao što to i sada radim). Ni na što se više ne mogu koncentrirati. Što god da činim, podsjeća me na njega i uhvati me snažna panika dok razmišljam o svemu što sam mogla NEnapraviti kako bih izbjegla sve ove gluposti što mi se sada događaju. Čak sam i svojoj obitelji postala velik teret, ali zaista ne radim to namjerno. Izgubila sam se. Ne znam kako se izvući iz ovoga. Ne mogu ni spavati ni jesti, samo razmišljam o svojim greškama u vezi i žalim jer su se mogle izbjeći da sam bila samo malo strpljivija.
Sada se osjećam kao propalitet u svakom pogledu. Užasna kći, užasna sestra, prijateljica, cura, a i bivša cura, učenica… sve… Čak i osoba. Zaista ne znam što učiniti.
Odgovor
Rečenica s kojom započinješ svoje pismo zaista zvuči dramatično, ali ju svatko tko je ikad bio zaljubljen, osobito nesretno, može razumjeti. Neki bi rekli da racionalno razmišljanje i ljubav često ne idu zajedno, osobito u tvojoj dobi, ali ja vjerujem kako nas ovakva životna iskustva osposobe da neke buduće situacije sagledamo iz više kutova i pomognu nam da budemo zadovoljniji odlukama koje donosimo.
U ovom ti se trenu čini da baš ništa ne štima, ni ljubav, ni škola, ni odnosi s obitelji, i naravno da te od svega hvata panika, osjećaj da nećeš ništa uspjeti popraviti, da se zbog svega osjećaš loše.
Dobro si primijetila dvije stvari. Važno je dati si vremena za tugu, da gubitak odžalujemo. A druga stvar, važno je katkad biti strpljiv, i prema drugima, ali i prema sebi. Dopustiti sebi pogreške, jer i pogreške su važne, pogotovo kada iz njih učimo.
Poslušaj svoj vlastiti savjet i daj si vremena da se umiriš. Iza tebe je zaista teško razdoblje, da je riječ o nekoj tvojoj prijateljici, sigurno bi imala razumijevanja za nju i savjetovala bi ju da uzme sve vrijeme koje joj treba da odtuguje i polako krene dalje.
Razumijem da ti se sad čini da su se obaveze nakupile, da bi mogla čak i pasti razred. Ali, vjerujem da ti ovo nije prvi put da se suočavaš sa stresnijim razdobljem, događala su se i prije u životu, i nekako si našla način da kreneš dalje. Uostalom, maturantica si, očito imaš određene sposobnosti ako si uspjela doći do zadnje godine srednje škole!
Ono što bi konkretno moglo pomoći jest da napraviš plan, popišeš sve obaveze koje imaš i vrijeme kada dolaze na red. Znači, poredati ih kronološki, od one koju moraš prvu riješiti i onda dalje. Vrlo je vjerojatno da se, iako ti se sad čini da sve moraš riješiti istodobno, ipak možeš organizirati tako da obavljaš obaveze jednu po jednu. Osim toga, možeš napraviti i listu prioriteta, možda zaista ne stigneš sve u zadanom roku, ali možda postoje zadaci koji su važniji od drugih. Kad kreneš učiti jedan predmet, možeš tih 100 stranica podijeliti u manje cjeline, npr. u 4 cjeline po 25 stranica. Tako možeš bolje pratiti svoj napredak i nagraditi se kada stigneš do svake četvrtine. Nagrada može biti npr. kockica čokolade, kratka šetnja ili pjesma koju voliš i koja te uvijek oraspoloži. A za početak, svakako bi pomoglo da nabaviš sve materijale koji ti trebaju za učenje.
Ti si kći, sestra, prijateljica, cura, bivša cura, učenica koja se osjeća užasno, ali to te ne čini užasnom osobom. U trenucima kada se osjećamo užasno, mudro je napraviti ovo što si ti i učinila, potražiti pomoć. Razgovor o tome kako se osjećati bolje i biti efikasniji u stvarima koje su ti važne možeš nastaviti i uživo, s nekim od kolega psihologa i psihoterapeuta; neki imaju svoje privatne prakse, neki rade na KBC-u (uputnicu možeš dobiti od svoje obiteljske liječnice), u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo ili u udrugama koje imaju psihološko savjetovalište.
Ivona Maričić Kukuljan, dipl. psihologinja
