Pismo
U depresiji sam otkako sam rodila. Imam problema s partnerom, stalno se svađamo i mirimo.
Rodila sam prije deset mjeseci, trudnoća mi je bila jako komplicirana pa sam morala roditi mjesec dana prije na hitan carski rez. Od toga mi se dana čini da imam postporođajnu depresiju… dakle, sve mi smeta, čistim po kući k’o luda, stalno govorim da mi je neuredno. Plačem bez razloga. Stalno se derem na svog partnera, stalno mi nešto smeta, smetaju mi ljudi. Normalno se brinem o djetetu, idem s njim na vježbice jer alo zastaje u rastu. Zastoj u rastu je već imao dok sam bila trudna.
Zaboravila sam spomenuti – nakon porođaja maleni nije htio jesti, ostali smo duže u bolnici. Partneru stalno smeta moje ponašanje, uvijek govori da sam ja kriva, i oko sitnica se svađamo. Otkako sam rodila imam osjećaj da me ne želi više, ne želi spavati sa mnom, uvijek je izlika da sam umorna. Pokušavam riješiti problem, on se okrene i ode. Zajedno smo tri godine, živimo s malom bebom, podstanari smo. Na njemu je sve jer ja imam jako mala primanja, nažalost, šef mi je morao raskinuti ugovor jer nije mogao zaposliti drugu osobu. Pa mislim da je pod financijskim teretom, ne znam. Samo šuti. Jedne mi je večeri rekao da on ne voli nikoga osim svoga sina. Je li to rekao u afektu, ne znam. I onda ja tako planem za svaku sitnicu – neuredno mi je, ti mi samo radiš nered po kući, nezahvalan si i tako. Znam da i ja katkad pogriješim… ne znam što da vam kažem… Jednom sam si htjela oduzeti život jer nisam više imala snage. I najviše se svađamo zbog mojih roditelja koji ga nisu htjeli prihvatiti od prvog dana. Sad ide nabolje. Ali on se stalno vraća u prošlost, što nije dobro, stalno živi u prošlosti. Molim vas, možete li mi nekako pomoći? Da popravim ponašanje i da više ne kukam kako mi je neuredno, a čisto mi je. I da me savjetujete kako da uspijem s partnerom. Hvala vam unaprijed. Lp
Odgovor
Dolaskom djeteta na svijet, život roditelja u potpunosti se mijenja. Dijete većini roditelja donosi sreću, ali u paketu dolazi i tjeskoba, tuga, ljutnja i svi drugi neugodni osjećaji o kojima se (pre)malo govori. Žene koje pate od postporođajne depresije osjećaju se usamljeno i susreću se s osjećajem krivnje. Kako je moguće da nešto tako prirodno kao što je majčinstvo nosi sa sobom teškoće u prihvaćanju prinove i snalaženju u ulozi? Važno je za početak znati da je to potpuno normalno i da se mnoge majke osjećaju tako, samo je pitanje ometaju li ti osjećaji u značajnoj mjeri funkcioniranje i brigu o djetetu. Rizični faktori za razvoj takvih problema su brojni, a neki od njih su: problemi u trudnoći i specifičnosti nakon porođaja (teškoće s uspostavom hranjenja, problemi u razvoju djeteta, loše zdravstveno stanje majke), nedostatak potpore, loša financijska i socijalna situacija… Ono što je najvažnije, a što si i ti sama naglasila, jest da se adekvatno brineš za svoju bebu i pružaš joj ono što joj je potrebno.
Nažalost, ulaskom u svijet roditeljstva partnerski odnos pada u drugi plan. Upravo muškarci tu promjenu teže podnose i katkad se teško uklapaju u novu situaciju. Često opisuju da se osjećaju kao višak. Tvoj partner, prema tvojim riječima, stvorio je odnos privrženosti s vašim djetetom i barem u tom segmentu možeš biti sretna i mirna.
Roditeljsku ulogu često prati osjećaj manjka kontrole. S obzirom na to da na brojne stvari ne možemo utjecati, pokušavamo kontrolirati okolinske uvjete, a jedan je od načina i čišćenje. Često čujem da majke na taj način utječu na osjećaj mira i reda, a s odrastanjem djeteta to je sve teže održavati, što dovodi do osjećaja frustracije. Znaš i sama da tvoje dijete osjeća tvoju nervozu i reagira na tvoje emocionalno stanje. Je li to onda vrijedno tvoje energije i nerviranja? A i što se najgore može dogoditi ako kuća nije savršeno čista i nije pospremljena?
Vas dvoje imate problema u komunikaciji i često u afektu ulazite u konflikte. Koliko često dajete jedno drugome pozitivnu povratnu informaciju? Kada si ga pohvalila u ulozi oca? Ili kako je vrijedan? Kada si ga pitala da ti ispriča što mu se događa na poslu, u životu? Naravno, isto to vrijedi i za njega. Često zaboravimo komunicirati i slušati partnere, dočekamo ih samo sa “popisom” onoga što nije dobro. Važno je razgovarati o problemu i vidjeti što bi se moglo promijeniti, ako za to postoji interes i s druge strane.
Moram priznati da me brine to što si napisala da si jednom pokušala počiniti samoubojstvo. Jesu li takve misli i dalje prisutne? Ako se znaju javljati, bilo bi iznimno važno odmah potražiti pomoć. Što se tada dogodilo i što ti je pomoglo? Spominješ svoju obitelj i odnos prema tvome partneru. Očito su ga svojim pristupom povrijedili i nije još uvijek spreman prijeći preko toga. Nije na tebi da taj dio mijenjaš jer svatko od nas funkcionira na svoj način. S vremenom i kako bude gledao svoje dijete s njima u interakciji, možda će i promijeniti mišljenje. No što je s tobom? Jesu li oni oslonac koji ti je potreban? Uz emocionalnu podršku, dobro dođe i logistička pomoć (čuvanje).
Nažalost, nema recepta za postizanje promjene koja ti/vam je potrebna. Ključ je svake čvrste veze otvorena komunikacije. Ako on nije sklon razgovoru o svojim potrebama i osjećajima, poduči ga. Iz ovog upita vidim da si svjesna problema i spremna djelovati.
Put ispred tebe nije lagan i moguće je potražiti pomoć. U sklopu Klinike za ginekologiju i porodništvo djeluje psihologinja koja se, između ostalog, bavi problemima s kojima se susreću novopečene majke i obitelji.
Sretno!
Tamara Milovanović, psihologinja
