Pismo
Studentica sam, sada već druge godine Pomorskog fakulteta u Rijeci. S nepunih devetnaest godina odselila sam se od roditelja. Najprije sam radila kao sezonska radnica, potom sam se preselila u Rijeku. Ali moj problem ostao je kod moje kuće. Toliko se dugo već borim s tim problemom da mi je već postao navika, dio svakodnevne rutine. Moji roditelji ne funkcioniraju dobro. Naime, priča počinje davne 2005. kad je tata doživio tešku prometnu nesreću. Kao suvozač zadobio je teške ozljede glave i mozga. Operacijom i lijekovima ova je priča završila sretno. No on je bio profesionalni vozač kamiona te su mu zbog ozljeda oduzeli vozačku… što ga jako muči i stvara mu problem. Moja majka, žena koja mi je pružila svu ljubav ovoga svijeta, osoba je koja je stajala čvrsto uz njega i svoje četvero djece. No problemi počinju nekoliko godina poslije kada tata zbog nemogućnosti da obavlja posao koji voli, raznih tegoba i vlastita nezadovoljstva počinje nametati to drugim ukućanima. Sve je počelo tako da nekoliko dana ne razgovara ni s kim… onda je to počelo bivati sve gore. Prigovaranje, razne psovke, vrijeđanje mene, braće i na kraju mame. Trajalo je to dosta dugo. Imao je razne faze, od toga da želi oduzeti život sebi do toga da ga želi oduzeti drugima. On je bolestan. Ima psihički poremećaj, i to znamo svi. Ali on si to ne želi priznati. Sve dok sam živjela s njima, bila sam dio te priče, nakon što sam se odselila, mogu samo slušati ono što mi mama prepričava. A ona, majka kao majka, ne želi me time zamarati. Ali ja znam, čujem joj u glasu kada nešto nije u redu. Prije nekoliko dana uhvatio je mamu za vrat i prijetio joj. Ali nije uvijek tako; kada ga uhvati njegova žuta minuta, ponaša se kao što sam opisala, no kad je sve u redu, divan je. Ništa mu nije teško, sve će pomoći, smijat će se i zezati s nama. Toliko želim pomoći i njemu i mami! Želim da mi se život nastavi u miru i ljubavi, da imam skladnu obitelj. I, da, možda se čini kao da ovo nije moj problem nego njihov, ali, vjerujte mi, to jako utječe na mene, moje psihičko zdravlje i mene kao osobu. Živim u strahu da će se nešto loše dogoditi, kad nazovem ili odem kući, ne znam što ću zateći. Bilo kakav savjet ili utješna riječ, dobro će doći.
Odgovor
Draga djevojko,
na početku, zahvaljujem ti što si svoju obiteljsku priču podijelila s nama. Prirodno je da želiš pomoći vlastitoj obitelji koja se našla u izazovnoj situaciji. To je pohvalno, plemenito, ljudski, nesebično… No i ja se katkad u svojoj poziciji pitam: što radimo kada želimo pomoći nekome da si pomogne, a taj netko to ne želi prihvatiti, ne priznaje, ne vidi, negira…? Što tada radimo? Možemo li pomoći onome koji odbija našu pomoć? Možemo li mi svojim ponašanjem utjecati da netko promijeni svoje ponašanje ako to ne želi? Čini li ti se nekad da što god radila, situacija se ne mijenja? Osim promjene ponašanja, tu je i pitanje roditeljske odgovornosti.
Čija je odgovornost odnos između roditelja? Sada ovdje mislim isključivo na odgovornost, a ne na utjecaj koji taj odnos ima dalje na sve ukućane. Dvoje odraslih ljudi imaju kapacitete nositi se sa situacijom koja ih je snašla na jedinstven način koji je njima svojstven. Vjeruješ li da to tvoji roditelji mogu sami? Što misliš da bi bilo drukčije kada bi ti bila prisutna? Bi li ti bilo lakše ili teže? Razmišljam o tome koliko je sve to za tebe opterećujuće. Koliko ti vremena i energije oduzima, a, koliko shvaćam, promjene nema. Možda je to razlog zašto te majka želi zaštititi od spoznaja na koje, zapravo, nemaš nikakva utjecaja.
Jesi li se kroz ovo vrijeme zapitala ili pomislila kako si na sebe preuzela dio odgovornosti koja ti ne pripada? Ti si njihova kći koja ih voli, poštuje i cijeni, koja im pomaže koliko može i kako najbolje zna. I što još? Možeš li ti biti odgovorna za njihov odnos? Možeš li biti odgovorna za očevo ponašanje? Naravno da ne možeš! Jesi li razmišljala o tome što ti možeš učiniti? Postoji li neki potez koji bi nešto dugoročno promijenio?
Ono što „čujem“ iz tvoga opisa jest da tvom ocu treba pomoć. Bio je suicidalan, kako kažeš. Bio je prijetnja za život drugih, što si isto napisala. Prijetio je majci uhvativši je za vrat. To su ozbiljne i životno ugrožavajuće situacije u kojima imamo obavezu reagirati. Na bilo kakvo nasilje koje nam se događa pred očima, ne možemo ostati ravnodušni. Znam da je izrazito teško kada je riječ o članovima obitelji, no, npr. ako se nešto učini danas, možda mu bude bolje „sutra“. Nekada prijavljujemo ovakve situacije jer npr. ocu želimo dugoročno pomoći, a majku valja zaštititi. Ne znam slažeš li se s ovakvim stavom? Razmisli, što bi značilo ne činiti ništa, a promatrati? Bi li to značilo odobravati, sudjelovati? Ja se zbilja tu samo preispitujem imajući na umu svoju obitelj i razmišljajući o mogućim posljedicama nečijeg ponašanja koje smo, možda mogli spriječiti.
Tvoja je želja također jasna i prirodna. Nastaviti život u skladu koji pamtiš od malih nogu. Utjecaj koji, kao što opisuješ, sva ta događanja imaju na tvoju osobnost i mentalno zdravlje, također neminovno proizlazi iz situacija i događanja koja su se već zbila, ali i iz neizvjesnosti u kojoj živiš odvojeno od obitelji isključivo na fizičkoj razini. Tvoj život sa strahom je, kao što kažeš, svakodnevica. Što misliš gdje se taj strah u tebi „nakuplja“? Kako ti mijenja svakodnevicu? Čini mi se poput kulise nekoga tvog trenutačnog postojanja? On je stvaran i realan?
Možeš li sebe nekako odvojiti od tog osjećaja? Osobito kada je tvoj trenutačni život u Rijeci i kada si iz te pozicije nemoćna, što god se događalo u obiteljska četiri zida.
Nisam sigurna da sam ti pružila utješne riječi. Možda sam negdje bila gruba ili sam samo pokušavala biti realna, zbilja u ovom trenutku ne mogu procijeniti.
Mislim na tebe, na mladu djevojku pred kojom je život, koja bi se trebala zabavljati, izlaziti, provoditi bezbrižne i nezaboravne studentske dane s prijateljima … što ti od sveg srca želim jednog dana kada ti odlučiš za sebe da je to u redu, da je to potrebno i da to zaslužuješ!
Ana Fabijan, psihologinja
